Još je davno duhoviti Matoš napisao u jednoj kritici: “Svirati rukama i nogama istodobno, osobito nogama pri pedaliranju (ili pedalisanju), nije laka stvar i gđica Uhlir ima od svih gospođica najmuzikalnije noge, muzikalnije od mnogih hrvat.-slav.-dalm. lirskih ušesa”.
Zanemarimo li na kraju ove opaske notornu političku zajedljivost A. G. Matoša, ona o muzikalnim nogama nije bila bez vraga, ni tada, a nije ni danas. Osobito u koncertnim dvoranama u kojima je, za razliku od crkvenih prostora u kojima je orguljaš najčešće skriven pogledu slušatelja, glazbenik dostupan na podiju, pa se i kontemplacija doživljaja glazbe, barem u početku događaja, rasipa između vidljivog i čujnog. O tome se dalo misliti i na zadnjem božićnom koncertu klasike uz spektakularni nastup najpoznatijeg francuskog i svjetskog orguljaša Oliviera Latryja u ciklusu “Lisinski subotom” 21. prosinca.
Poznavateljima današnjeg orguljanja Latryja ne treba posebno predstavljati, a onima drugima bilo je od samog početka jasno zbog čega je danas 57-godišnji glazbenik već s 23 godine bio imenovan orguljašem katedrale Notré-Dame, da bi od 2012. postao i orguljaš emeritus Nacionalnoga orkestra u Montrealu. U međuvremenu je dobio sve moguće prestižne nagrade, ostvario važne albume, održao stotine recitala i nastupa s orkestrima, održavajući trajan interes i naklonost publike spram “kraljice instrumenata”.
Latryjeva umjetnost, ali i umijeće, raspoređuju se između fascinantne svirke s kojom postiže najrazličitije zvučne senzacije i kulturološkog motrenja te glazbe unutar zadanih povijesnih i stilskih odrednica povezujući ih često, što je učinio i na zagrebačkom koncertu, s njihovim vremenskim nastankom od Francuske revolucije do našeg suvremenika Oliviera Messiaena. U kolopletu skladbi božićnoga ozračja slušao se “Burgundijski Božić” Claudea Balbastrea, “Pastorala u E-duru op 19 FWV 31” Césara Francka te nešto mlađih majstora, Louisa Viernea s prvim stavkom “Prve simfonije za orgulje u d-molu op. 14” i Marcela Dupréa s “Varijacijama na božićnu pjesmu op. 20”. Svi su oni odnjegovali vrlo specifičan način francuskog orguljanja jer su istodobno bili i autori i svirači, čiji se izričaj se uvelike razlikuje od njemačkoga, Bachova.
Latry ih je vjerno i uvjerljivo predstavljao u svim mogućnostima glazbala, od simfonijskoga do čembalističkog zvuka, kako Matoš reče “i rukama i nogama”, i savršenom tehnikom i golemim muzikalitetom. U drugome dijelu programa obratio se posve drugačijim autorskim rukopisima, onima 20. stoljeća u meditaciji na ofertorij “Bogojavljanja” Gastona Litaizea, u stavku “Rođenje” Jeana Langlaisa iz “Evanđeoskih poema op. 2” i, konačno, s dva stavka skladbe “Rođenje Gospodinovo” karizmatičnog Messiaena. Na kraju je dodao još i vlastitu improvizaciju, jedan od najtežih izvedbenih oblika koji sažima i naučeno i osobno, vještinu i maštovitost, oblikujući jedinstvo glazbene autonomije koju upravo orgulje možda najbolje zastupaju.