StoryEditor
INTERVJU

NAJPRODUKTIVNIJA HRVATSKA AUTORICA STIHOVA VJEKOSLAVA HULJIĆ: 'Privilegija umjetnika i pjesnika je da može ubrati ono što drugi ne vidi i ne čuje'

 
Vjekoslava Huljić
 Jakov Prkić / CROPIX

Vjekoslava Huljić, najproduktivnija autorica uglazbljenih stihova i jedina žena u top deset najizvođenijih autora prema podacima iz 2019. godine, omiljena je spisateljica za djecu, a najnoviju nagradu, “Anto Gardaš”, primila je upravo za taj dio svog rada, za svoj roman za mlade “Moj Titanic ne tone”.

Dojmovi iz Osijeka

Koliko vam znači to što je žiri između čak 27 naslova odabrao upravo vaš rad?

- Bila sam doista sretna kad su mi javili da sam laureat ovogodišnje nagrade ‘Anto Gardaš’. I da je odluka bila jednoglasna. ‘Moj Titanic ne tone’ moja je 12. knjiga. Još je nisam stigla promovirati zbog okolnosti oko korone. Naravno da nagrade nisu presudne za nečije stvaralaštvo, ali ipak veseli kad ugledni književnici i znanstvenici izaberu tvoj roman među tolikim vrijednim i dobrim knjigama. Da prepoznaju da si napisao nešto vrijedno pozornosti. Osobito mi je drago što sam dobila baš nagradu koja nosi ime Ante Gardaša, jer sam s njim imala 2002. zajedničko predstavljanje knjiga. Promovirala sam svoj roman ‘Maksove šumotvorine’, a on svog ‘Podmorskog kralja’. U Osijeku je bilo svečano i nosim krasne dojmove s ceremonije uručenja i s druženja s nekim dobrim dušama.

Senzibilitet

Gdje u kući držite brojne nagrade koje ste osvojili dosad?

- Držim ih u radnom prostoru, na klaviru, posvuda, u nekom kutku gdje žive neki svoj tihi život i ponekad podsjete da imam iza sebe more pjesama i priča i da je poprilično riječi isteklo iz mog pera.

Što vas je potaknulo da napišete knjigu o susretu djevojčica Lejle i Lare, roman u kojem progovarate i o izbjegličkoj krizi, raslojavanju obitelji i odlasku mladih iz Hrvatske?

- Svatko tko ima imalo senzibiliteta za ta aktualna zbivanja, ne može ne razmišljati o tome... Ne možeš ostati ravnodušan na biblijske migracije koje se događaju u svijetu. Političari i vlade nisu načisto kako riješiti problem migranata, a ja sam se tim kompliciranim problemom pozabavila tako da sam ga riješila srcem. Obitelj moje glavne junakinje Lare seli se u Irsku, a ona im se treba pridružiti kad završi osnovnu školu. To ljeto zatekne u svojoj kućici na stablu izbjeglicu Lejlu, koja se skriva. Njih dvije dijele tu tajnu i Lara se pita je li tajnu bolje skrivati, ili je otkriti. Što je bolje za Lejlu? Povlačim paralelu između naših ljudi koji se iseljavaju i došljaka s Bliskog istoka. Koliko smo i mi sami migranti i koliko smo dobrodošli tamo kamo smo krenuli? Jedna topla ljudska priča s elementima krimića. Kroz priču provlačim citat: Ako suze moraju prevaliti toliki put iz srca do oka, jesu li i suze izbjeglice? Zapravo, svatko od nas ima šansu pružiti ruku i napraviti neku malu gestu dobrote.

Gospodar vremena

Gdje i u kojim trenucima najčešće pronalazite inspiraciju?

- Inspiraciju ne tražim. Ona je oko mene, posvuda. U svemu što vidim i čujem, osjetim. U ljudima, situacijama, svemiru. Čeka da je prepoznaš. Privilegija pjesnika i umjetnika je da može ubrati ono što drugi ne vidi i ne čuje, ono što je nekome možda nevidljivo. Nekad se muze primire, nekad luduju. Ne treba čekati nadahnuće. Nekad treba samo početi raditi, jer u procesu pisanja stvari se otvaraju. Nekad pišem lako, prsti sami lete. Nekad prazan papir čeka, ali čim napišem prvu rečenicu, pomalo krene.

Imate li tijekom dana određeno vrijeme za pisanje knjiga?

- Najmirnije doba dana za pisanje mi je rano ujutro i navečer. Sama sam sebi gospodar radnog vremena. Ako se radi neka pjesma, potpuno se posvetim njoj i tek kad je završim, nastavljam pisanje knjige. Odmaram se od jednog pišući drugo. Ali, to su dvije strane moje duše. Bitno je da srce cijedi tintu, da se ne umorim od potrage za riječima. Obožavam pisati. Dok pišem, živim.

Tko su bili vaši omiljeni autori i najdraže knjige za djecu i mlade?

- Prva knjiga koju sam pročitala su Andersenove bajke i možda su baš one odredile da zavolim svijet bajki i zaronim u čudesno. Objavila sam dvije knjige bajki i priča. Voljela sam čitati knjige Ivane Brlić Mažuranić, Oscara Wildea, a obožavala sam i Pipi Dugu Čarapu, koju sam uvijek crtala u nekoj zamišljenoj prirodnoj veličini.

Split, 080620.
Spisateljica Vjekoslava Huljic.
Foto: Jakov Prkic / CROPIX
Jakov Prkic / CROPIX
 

Što ste prvo pomislili kad vam je na predstavljanju knjige nedavno jedna curica rekla: ‘Vi ste meni najdraža pisica’?

- Zaigralo mi je srce. I sama volim izmišljati riječi i kovanice pa se tako jedan moj roman zove ‘Maksove šumotvorine’, a zbirka poezije ‘Jutrooki’. Pisala sam i o visibabi i visidjedu, o priljepkici i žirafcu. Pisati za djecu znači prepoznavati i njihov jezik i riječi koje izmišljaju, nekakav zaumni jezik.

Koliko knjiga za mlade ste napisali dosad?

- Objavila sam ukupno dvanaest knjiga, od toga deset za djecu i mlade. Dvije knjige bajki ‘Čampro i Lonac za čarolije’, bajkovite romane ‘Maksove šumotvorine’ i ‘Oči u oči s nebom’ te šest romana u ediciji Mozaik knjige za mlade: ‘Moj tata je lud za mnom’, ‘Moja baka ima dečka’, ‘Moja sestra je mrak’, ‘Moji misle da ja lažem’, ‘Moje ljeto s Picassom’ i ‘Moj Titanic ne tone’. Za odrasle sam napisala roman ‘Gen anđela’ i zbirku pjesama ‘Jutrooki’.

Tko prvi u vašoj obitelji ima čast pročitati knjigu koju ste netom napisali?

- Uvijek moja Hana čita prva. Ne može dočekati da napišem nešto novo. Kaže da bi uvijek prepoznala moj rukopis i naslove, jer su drukčiji. Kad otvori časopis Prvi izbor, već po naslovu zna koja je priča moja. Ne zamaram puno ljude oko sebe onim što pišem. Ako mi se neko pitanje pojavi usred pisanja, znam sa svojima raspraviti o tome. Ali ne volim puno otkrivati.

 U svoje knjige ponekad umetnete i dijelove svoje druge velike ljubavi - pisanja stihova za pjesme, pa je tako u jednom vašem romanu jedna fancy bakica urednica časopisa ‘Žena, majka, kraljica’. Možete li nam, za one koji nisu čitali tu knjigu, malo više reći o toj bakici?

- Dakle, gospođa Matilda je urednica ženskog časopisa Žena, majka, kraljica i baka je glavne junakinje Lare. Vrlo je osviještena u svakom pogledu, samouvjerena i moderna, žena zmaj, ali i emotivka. Ima energije i snage za jedan omanji svemirski centar. Razvedena je od muža i uči Laru kako izrasti u neovisnu, snažnu ženu, ali i sama podliježe šarmu i zaljubljuje se u anonimusa koji odgovara na pisma i mailove čitateljica.

Split, 080620.
Spisateljica Vjekoslava Huljic.
Foto: Jakov Prkic / CROPIX
Jakov Prkic / CROPIX
 

Na polovici romana

Trenutačno radite na romanu za odrasle u kojem je glavni lik Splićanin koji postaje dio umjetničke scene Pariza. S kime će se glavni junak sve sresti u Parizu i što vas je inspiriralo za ovo djelo?

- Da, negdje sam na polovici romana. Vodim dvije paralelne radnje, jednu koja se događa u Splitu, a druga u Parizu. I to sve od početka do kraja 20. stoljeća. Pratim više generacija. Glavni lik spletom okolnosti završi u Parizu, gdje postaje dijelom živopisne umjetničke scene, na čelu s Modiglianijem. Pojavljuju se i Apollinaire, Rivera i Picasso, Anna Ahmatova i drugi. Uz stvarne povijesne i umjetničke ličnosti, pojavljuju se i izmišljene. Izazov mi je bilo i samo 20. stoljeće i svi ratovi koji su prohujali kroz njega te životi malih ljudi u velikim vremenima. Obožavam umjetnost i zato mi je pisanje ovog romana veliki užitak i izazov.

Koja je najveća razlika između pisanja knjiga i pisanja skladbi za naše glazbenike?

- Kad pišem stihove na glazbu, kad čujem pjesmu, izazove mi određenu emociju i doživljaj. Otprilike znam kako bi pjesma trebala izgledati, o čemu pisati. Naravno, postoje zakoni metrike i okvir u koji trebam uklopiti riječi. Treba u malo vremena reći sve. Kad pišem knjige, potpuno sam slobodna i neopterećena vremenom i okvirima. Radnja me nosi, pa kud stignem i kad stignem. Mogu se dati od kraja, izmišljati do mile volje. Divan je posao pisati i izmišljati, što je pomalo san svakog djeteta: izmišljati, a da ti nitko ne prigovara zbog toga. Pisati podrazumijeva i malo istraživanja, ako pišeš o postojećim ličnostima i događajima. Sve u svemu, vrlo živopisno putovanje. A radno mjesto ti je unutar duše i na svakom komadiću zemaljske kugle. Bez putovnice.

Pišete li trenutačno stihove za neke nove pjesme i tko će te pjesme otpjevati?

- Upravo završavam pjesmu za Petra Grašu. Gotov je i duet za Jelenu Rozgu i Željka Joksimovića. Pjesme za Lorenu i Domenicu, pjesma za Magazin. A pišem i tekst za pjesmu koju je napisala Hana, koji je u originalu engleski.

Je li istina da vam je najteže pisati stihove za pjesme koje će kasnije otpjevati upravo vaš suprug Tonči?

- E, taj šećer ostavljam na kraju (smijeh)... On je zahtjevan kod svake pjesme, pa tako i za svoje. Zadnju sam napisala ‘Bjankariju’, ali samo nekoliko stihova, više je instrumental. Sad me čeka nekoliko pjesama za Tonča i Madre Badessu. To mi je veliki izazov i gušt, jer su tekstovi malo otkačeniji, a često i teži.

HRT
 

Vjera u sretan kraj

Jednom ste za sebe rekli da ste po zanimanju zapravo diplomirani sanjar. Zašto?

- Svi mi imamo neke svoje diplome, fakultetske, ili životne. Kako sam shvatila da je bolje život živjeti malo manje u grču, a malo više hvatajući njegovu ljepotu, posložila sam život tako da imam vremena sanjati. S kamenjen i s cvićen isto je, naučiš se odat s oboje, kako sam napisala za Doris. Bit će kako bude, ali sanjati je besplatno, a i ljepše je.

Sve vaše knjige koje sam pročitala imaju sretne završetke. Vjerujete li i u životu u happy end?
- Volim vjerovati da nas iza ugla čeka happy end. Volim to vjerovati. Ne bih mogla disati, živjeti, ni pisati da me crnilo ponese. Ljudi puštaju mnogo crnila, kao hobotnice, ali vjerujem da ima još dovoljno i dobra i pameti. I srca. Jer, bez toga bi sve postalo besmisleno.

Što Vjekoslava Huljić radi kad ne radi? Imate li neki hobi?

- Upijam. Upijam sve oko sebe, da bih mogla filtrirati svjetlo i tamu. Pa da znam da se ne osvrćem na talog. Volim čitati. Volim umjetnost. Volim učiti više nego ikad prije. Volim serije i filmove koji mi daju misliti. Volim hodati. Volim popiti kavu sa sestrama, mamom, prijateljicama. S Tončem. Šetati pudlicu Miku. Volim voljeti svoju djecu.

Što je za vas najveći uspjeh u životu?

- Moj najveći uspjeh je što sam ostavila sebe u svojoj djeci i učinila ih ljudima. Što sam ostvarila ono što sam počela kao djevojčica: postala spisateljica. Što znam da mi sreću ne može donijeti ništa što nema veze s mojim srcem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:43