Pandemija korone donijela je mnogo zla koje ćemo još mjesecima pa i godinama kusati, ali i jednu dobru stvar jer tijekom karantene većina ljudi mogla je provesti autorefleksiju.
Naravno, pitanje je koliko tko od nas uopće može pokušati, a kamoli izvesti promjenu vlastite životne putanje. Takvo pitanje postavila si je i na njega albumom “folklore” odgovorila Taylor Swift, ponajveća pop zvijezda protekle dekade čija karijera traje već pola od njenog tek trideset godina dugog života. Lako je njoj, reći ćete, jer posrijedi je pjevačica koja posljednjih godina zarađuje više od bilo koje druge pop zvijezde.
Njoj će izdašni autorski tantijemi pristizati još desetljećima nakon njezine smrti, a ona i još nekoliko njezinih pokoljenja ostati lišeni bilo kakvih egzistencijalnih briga.
Imidž i stihovi
Istina, no postoji i druga strana te medalje jer, premda nije dala otkaz i posvetila se kulinarstvu ili vrtlarstvu nego ostala u glazbi, pop zvijezde takvog kalibra u pravilu ne čine tako velike i nagle transformacije.
U redu, “folklore” joj nije prvi zaokret u karijeri jer se na “Red” (2012) donekle, a na “1989” (2014) definitivno preformatirala iz američke country u globalnu pop zvijezdu. Mogla je ostati bez stečene, a ne pridobiti novu publiku, no dobar dio country scene ionako je jednom nogom skliznuo u pop glazbu.
Poanta je bila u tome da je Taylor tu tranziciju provela rezolutnije, rezonantnije i modernije, uključivši i imidž, a iznad dance-pop konkurentica uzdizala se inteligentnijim stihovima i bijegom od selfie-porna kao glavnog oružja dance-pop starleta. Glazbeno joj pjesme, možda i zato što su na njima radili brojni producenti poput švedskog dance-pop mogula Maxa Martina, baš i nisu bile nešto.
Sličan arsenal ipak su rabile Britney Spears, Katy Perry, Miley Cyrus, Ariana Grande, Ellie Goulding ili Lady Gaga koja se u međuvremenu okušala u countryju pa tako i na soundtrack albumu “A Star Is Born”. U tekstu o posljednjem albumu Lane Del Rey “Norman Fucking Rockwell” (2019) napomenuo sam da je na njemu producent Jack Antonoff, kao i na “Melodrami” (2017) Lorde, kreirao posve drugačije glazbeno okružje od onog za Taylor Swift na albumu “Lover” (2019), strogo zadržanog u gabaritima dance-popa.
Briljantan potez
Stoga je “folklore”, koji je Taylor napisala i snimila u cigla tri mjeseca pa nenajavljeno objavila samo jedanaest mjeseci nakon tek solidnog dance-pop albuma “Lover” (2019), doista veliko i ugodno iznenađenje. Antonoff je i na “folkloreu” prisutan u pet pjesama, no za ovako radikalnu transformaciju daleko je važniji Aaron Dessner iz The Nationala kojeg je Taylor još 2014. godine upoznala na snimanju za talk-show Saturday Night Live da bi ga koncem nedavnog, karantenskog travnja nazvala i predložila da zajedno napišu i snime set pjesama.
Postavši joj jasno da od turneje za “Lover” neće biti ništa, neplanirano slobodno vrijeme odlučila je iskoristiti za snimanje albuma koji posve odudara od svega što je do sada snimila. Premda je i do sada bila sklona ispovjednom tonu u pojedinim, ali ipak plesnim pop pjesmama, “folklore” je album u kojem ispovjednost posve izbija u prvi plan. Ne samo zbog Taylorina rukopisa nego i zbog glazbe kakvu su setirali Aaron Dessner i Jack Antonoff, a uz njih Bryce Dessner i Bryan Devendorf (obojica iz The Nationala), Thomas Bartlett (suradnik The Nationala), Bon Iver u duetu “exile”, Rob Moose (suradnik Bon Ivera) i drugi.
Posrijedi je najintimniji, najsenzualniji, najukusniji i najartističkiji album kojim je Taylor duboko zagazila u vode indie-folka, americane, bedroom-elektronike, baroque-popa i alter-rocka, a do kojeg vjerojatno ne bi došlo da nije bilo korone, a time i karantene. U tako neizvjesno doba ovakav album - intiman i suzdržan, profinjen i elegantan, a ipak bogat u nijansama i maštovit u sfumatiziranom pretapanju akustike, elektronike i navedenih stilova - briljantan je potez pjevačice koja želi vlastoručno upravljati svojom karijerom. Ipak, nije izgubila na slušljivosti, prijemčivosti i lakoći zavlačenja pod kožu.
Uz to, Taylorinom glasu sada čovjek posve vjeruje, a njezine osobne pjesme donekle su nalik i pričama Alice Munro ili poglavljima nekog Franzenovog ili “američkog gotičkog romana” (hvala kolegi Ambroziću na posudbi analogije). Vješto je sa suradnicima pomirila drugačija osobna stremljenja sa zadržavanjem komercijalnog profila.
Skokovi u vremenu
Naime, Taylor pravi skokove u vremenu pa se tako prisjeća mladenačkog zaljubljivanja, kad je bila tinejdžerica kojoj se slava dogodila (pre)rano. “cardigan”, “august i “betty”, o mladenačkim ljubavnim trokutima, takve su pjesme dok u spomenutom duetu “exile” s Bon Iverom te u “invisible strings” i “illicit affairs” kopa po vezama u kojima je uživala, ali na koncu i patila jer su se raspale.
Sve to piše iz sadašnje vizure, a sjajna je dok rekreira rečenice koje u mislima vodi s bivšim ljubavnicima ili dok nabraja sitnice koje su od njezinog partnera, nakon što je potajice otišao, ostale u kući. Stalno propitkuje sebe koliko je za neki raskid kriva ona, a koliko njezini bivši, a bavi se i velikim američkim familijama poput one vlasnika Standard Oila i njegove supruge Rebekah Harkness u čijoj nekadašnjoj kući na Rhode Islandu živi.
Rebekah je žena čijem se slobodno i naprednom duhu divi, ali nije posrijedi samo ta osoba i njena bivša kuća nego i njezina uloga u američkom društvu. I Taylor je pripadnica ne samo slavnih i bogatih nego i “plemstva” koje u Americi nije stečeno aristokratskim naslijeđem nego poslovnom vještinom. Želi biti jednako slobodna i progresivna kao Rebekah, a na koncu povezuje američkog ratnika koji se u II svjetskom ratu borio na Pacifiku s medicinarima koji se minulih mjeseci bore s koronom.
Veliki američki album
“folklore” je, dakle, poput stranica iz Taylorinog intimnog dnevnika, čak i kad su posrijedi pjesme o imaginarnim likovima, dok su minuciozne i minimalističke, a u detaljima ipak bogate orkestracije i melodije pletivo po čijim nitima vodi i sebe i svoje likove.
Analogije s književnošću na stranu, “folklore” je “veliki američki album” u rangu remek-djela Joni Mitchell, Laure Nyro i Carole King te prilično srodan i “Norman Fucking Rockwellu” Lane Del Rey. I Lana i Taylor na posljednjim djelima ne podilaze mladoj pop publici, a njihove pjesme tvore skladne cjeline, umjesto da u prvi plan izbace tri singla dok se iza kotrljaju tek nužni fileri.
Osim što su i tematski i auditivno srodni, ta dva albuma predstavljaju i kreativne vrhunce pametnih i tankoćutnih kantautorica koje su i svoju publiku nagnale da odraste s njima dvjema. Kopajući po prošlosti u trenucima karantenske autorefleksije, Taylor je našla ne samo drugačije i nikad ljepše glazbeno utočište nego dosegla i unutarnji mir.
Kolateralna žrtva je Alanis Morissette čiji će ionako slabiji comeback album “Such Pretty Forks In The Road” proći nezapaženo pored Taylor Swift koja vraća kvalitetu u srednjestrujaški pop.
Važno je istaknuti i da je s ovako integralnim i tihim djelom, bez najavnih singlova i plesnih ritmova, mlađu publiku uvelike podučila koncentraciji.
Bolje vrijeme od pandemije korone i boljeg suradnika od Aarona Dessnera za takvu transformaciju nije mogla naći, a rezultat je njezin najuvjerljiviji album koji je do vrhova top lista stigao poput njenih ranijih i bitno komercijalnijih izdanja, zabilježivši u prvom tjednu objave više od 500 milijuna preslušavanja i osam pjesama u Top 10 najstrimanijih pjesama na Spotifyju.
Odbacivši uvriježene i kvalitativno urušene pop zakonitosti današnjice, a što bi se na njenom mjestu malo tko usudio, Taylor je stekla novi prostor kreativne slobode i pri tome uspješno zadržala, a možda i proširila publiku.