Gonzo je tu dosta kriv. Da on to nije spomenuo, nikada Hrvoje Barišić ne bi izgovorio da njemu odgovara da mu sprovod bude tijekom cijele godine, ali ako može birati, neka bude kad nisu godišnji odmori. "Više ljudi bi došlo", rekao je i slegnuo ramenima. Rakan Rushaidat je jedva i teške volje izgovorio da bi on da bude u Gajnicama, na nekom lijepom mjestu, "ne baš uz cestu, u zelenilu".
Jedva, jer svatko tko je bio makar na malom tulumu s njim i vidio njegovu energiju zna da kad mu netko pusti glazbu koja mu se sviđa, taj će i nakon što mu svi liječnici zaključe kraj života, pečatiraju sve smrtovnice koje traži HZJZ, plesati još tjedan dana. Isusu, a on je najosoba u svijetu umiranja i života ovdje i ondje, navodno nisu dali da bira, ništa. Tako, između ostalog, ne znamo niti uz koju glazbu je otišao, a ne postoji živući stvor koji ne zna za njegovu smrt. Da pitaju Hrvate, oni bi nabrojali tri do pet pjesama koje i sami najčešće biraju. To su "Krist na žalu", "Ave Maria", "Ima jedna duga cesta", "Oči u oči" i "Zdravo, Djevo". To mi mrtvima pjevamo. Nije baš maštovito, više kao i hrvatska kuhinja jer, bez obzira na to što smo otkrili da se svašta može kuhati, sve nam je i dalje bazirano na krumpiru, pečenom mesu i dva, tri povrtna priloga. Zemlja jednostavnih ljudi osuđenih na težak život koji umiru s jednostavnim pjesmama.
"Blijedi mjesec"
Na Lukasovu ispraćaju Ivana Starčević pjevala je "Blijedi mjesec" iz njegova filma "Šuti" i slomila srca svima koji smo je čuli i znali Lukasa. Kod Dina Dvornika je ispao tulum, svi su plesali na njegove pjesme. Groblja su, ustvari, mjesta na kojima se puno pjeva i svira. Ples najčešće izostane, ali se često pojavi glazba. Glazba uvijek nešto znači, na grobljima se živi opraštaju od onih koji su ih napustili, učine to uz glazbu, preuzmu poruke pjesme, interpretiraju ih na svoj način, i to bude ono posljednje što si simbolički poručimo u javnosti.
- Moja je baka htjela ‘Summertime‘ i to je bilo super - kaže Dora Maganić, violinistica, o pjesmi koja je izvedena na ispraćaju. Dora predaje u glazbenoj školi "Elly Bašić", honorarno svira u Simfonijskom orkestru HRT-a i u kazalištima, a ponekad svira na ispraćajima, i kaže da je "Summertime" neobična pjesma za takve prilike. Svaki odmak od duhovne klasike je, realno, velika posebnost u svijetu umrlih. Svi bismo pritom da imamo sprovod kao britanska kraljica ili onaj što ga je imao drug Tito i gužvu kakvu je imao Franjo Tuđman, a bilo bi super i da je kao onaj iz filma "Četiri vjenčanja i sprovod", no, realno, moramo biti sretni ako pokojniku od sedamdeset godina dođu susjedi. Jednostavno, ljudi malih života ne mogu imati niti velike smrti, pa čak i da su na karmine pozvani svi koji se pojave na sprovodu.
Smrt je, uostalom, vjerojatno najgluplji događaj kojem ljudi posvećuju pažnju kao da je to najvažnije što su pokojnici napravili pa im organiziraju velike sprovode, zaustavljaju svijet i život kao da će time nešto promijeniti. Neće. Smrt je samo neumitan događaj kojega nismo svjesni, obavezna svakome, točno kao što kaže ona fraza da se nitko živ neće izvući iz ovoga života.
Dobro, vjerojatno je sprovod pokušaj da se učini ono što se može, organizira trenutak u kojemu se makar posljednji put pozdravimo s osobom koje više nema i zato se svi trude da to bude dostojno situaciji. Na brzinu zaboravimo gorčine i svađe i podsjećamo se na to kakva je osoba bila kad smo si bili dobri pa na sprovodu kažemo nešto o tome što nam je značila.
Loše stvari zanemarimo, pa i najgoreg čangrizavog mizantropa, hulju i podlaca, serijskog prevaranta i licemjera ispraćamo kao da je cijeli život spašavao ugrožene vrste, skidao mačke iz visokih krošnji i pomagao staricama da prijeđu cestu. Ili da je ona bila razvratnica radi koje su se razorila tri braka, u pijanice se pretvorila dva ugledna gospodina, a onaj jedan se nikad nije skinuo s tableta. Može biti i drukčije, on je bio ženidbeni varalica i ostavio troje nepriznate djece da traumatiziraju svijetom. Lakše je sve to zanemariti nego inzistirati na obračunu kad je pokojnik ionako zbrisao na drugi svijet. Sve je dobro, samo neka završi. Zna se prema kome smo pritom nepravedni, prema onima stvarno dobrima. No, oni su ionako naučeni na prevare tijekom života.
Pritom koristimo glazbu, najčešće onu koju smatramo da odgovara trenutku i preminuloj osobi, glazbu koja će umjesto nas prenijeti neku poruku, biti podsjećanje na tu osobu i njezin život. Rijetko to bude glazba koju netko još za života izabere kao zvuk uz koji će se simbolički rastati.
- Ljudi ne znaju ili ne vjeruju da će umrijeti, pa je zbog toga stvarno rijetko da si netko izabere glazbu za svoj ispraćaj - kaže Jana Haluza, muzikologinja. - Bilo je to nakon što je umro Lovro Matačić ili Boris Papandopulo, ne znam točno, ali postavilo se pitanje tko će pjevati na sprovodu. Raspravljalo se hoće li to biti zbor ‘Ivan Goran Kovačić‘, a onda se otvorila oporuka. U njoj je bila uputa koja je rekla nešto u stilu: ‘Na mom sprovodu ne da nitko neće pjevati, neće ni govoriti. Konačno je došao trenutak da svi zašute preda mnom‘ - govori Ronald Braus, operni pjevač.
Nažalost, teško je provjeriti kako je bilo na sprovodu Papandopulu i Matačiću. Ivan Kožarić umro je usred pandemije, u studenome 2020., kada je na snazi bilo ograničenje okupljanja i na sprovodu je moglo biti maksimalno 25 osoba. Bilo nas je 23 na krematoriju, ali je teško rekonstruirati koja je glazba bila puštena na ispraćaju, a ja se više ne sjećam. Gradska groblja u Zagrebu, kojima upravlja direktor Igor Rađenović, ne vode evidenciju što puštaju na ispraćaju.
Nakon 6 mailova na 5 gradskih adresa, od službe informiranja pa do gradonačelnika Tomaševića, naravno i direktora Rađenovića, napisali su samo da glazba predstavlja duboki izraz poštovanja prema preminulima. I da oni ne vode tu evidenciju. Bez obzira na to što svi znamo da se, na primjer, operator koji pušta glazbu s uređaja na zvučnike naziva zgodno - DJ. Nisu u stanju čuvati podatke ni tjedan ili dva pa su stoga ostavili dojam kao da su im pokojnici samo roba, nešto što će dobiti svojih pola sata u krematoriju, jer je netko platio taj servis, a nakon toga će biti, i preneseno, spaljeno. Zato nema statistike glazbe koju puštamo mrtvima, makar u krematoriju.
U Zagrebu godišnje umre više od 8 tisuća ljudi, 2011. je umrlo 8396 Zagrepčana, a 2020. njih 9938 i većina ih je sahranjena na tri glavna gradska groblja, Mirogoju, Miroševcu i Markovu polju, iako u Zagrebu postoji još nekoliko manjih groblja, kao što je ono koje je spomenuo Rakan, u Stenjevcu. U četvrtak će, na primjer, 44 osobe biti ispraćene kroz sustav Gradskih groblja. Većina će biti ispraćena uz neku glazbu. Zato je po grobljima po cijele dane neka gužva, razni muzičari s instrumentima, pjevači u malim grupicama po cijele dane dolaze i odlaze, prešetavaju se i preskaču humke i nadgrobne ploče, ne bi li stigli s jednog na drugi sprovod na kojem ih obitelj očekuje kao spasioce.
Bez njih, pokojniku je bolje i da nije umro. Rijetko koji će podnijeti da ode u tišini, a i taj je sigurno bio na svoju stranu još za života ako je zabranio da mu obitelj pozove neku glazbu. A obitelj, pak, ne može pred susjedima izbjeći da pozove muzičare pa ma koliko im dragocjenih bilo tih 200 ili 300 eura. U Slavoniji će makar jednog trubača pozvati, 50 eura mu je dovoljno za tri pjesme.
U četvrtak će biti glazbe na zagrebačkim grobljima. Bit će to umnogome vjerske pjesme jer su Hrvati puno veći vjernici kada umru nego tijekom života, kažu znalci glazbenog života na grobljima.
- Ponekad se pojave zahtjevi za drugim pjesmama, ali to je rijetko, više od 90 posto sprovoda na kojima sam bio ili za koje sam organizirao nastupe pjevača i muzičara je duhovno - kaže Tomislav Fratrić, pjevač koji je diplomirao pjevanje na Akademiji i vodi klapu Leggero. Njemu je glazba na sprovodima posao, kao na primjer i Ivanu Jeliću. U Zagrebu postoji nekoliko tvrtki koje se bave organizacijom glazbe i pjevanja na grobljima, a Jelić i Fratrić vode svaki svoju tvrtku.
Glazba je poruka
- Ljepota je da kada netko odlazi na drugi svijet, da mu pružite dostojanstveni odlazak. Sve je onda svečanije, ljepše, obitelj ima dojam da se potrudila oko svega, a i lakše prolazi te trenutke - kaže Dora Maganić, koja je i sama svirala violinu na sprovodima. Ivan Burić, sociolog, smatra da odabir glazbe govori o nama.
- Glazba je emocija, to je sjećanje na neke lijepe trenutke. Glazbom nešto poručujemo, pa ako ti djeca na sprovodu puste ‘Oprosti mi, pape‘, onda valjda nisi bio najbolji otac - smije se Burić. - Svakog prepoznajemo prema nekim karakternim i emotivnim osobinama, možda je glazba to neko sjećanje, emotivni otisak koji je osoba ostavila tijekom života na svoju okolinu - tumači Burić.
Muzikologinja Jana Haluza kaže da npr. pjesma ‘My way‘ pripada valjda ljudima koji su proveli buran i nemiran život. No, postoji i sasvim oprečno tumačenje, prema kojem naizgled mirni i smjerni ljudi koji žive prosječnim i očekivanim životom imaju jednako pravo na pjesmu koja će definirati njihov život vrlo posebnim. Uostalom, kao što je rekla jedna žena, "odakle mi znamo da ona mirna susjeda nije doživjela tri najveće ljubavi na svijetu, a nama izgleda da se nije maknula iz svoje kuhinje".
Stvarno, najveća je zabluda procjenjivati tuđe živote, pa čak i kada završe. Ronald Braus na spomen te pjesme odmah izvuče stih "and now the end is near", podržavajući taj izbor čak ako je neka kompenzacija onima koji su živjeli naizgled mirno.
- Neki su ljudi imali želje o svojoj glazbi još za života, poistovjećivali su se s onime što su proživljavali - kaže Alan Bjelinski, skladatelj, i ispriča kako je jedan njegov prijatelj perkusionist poginuo na ronjenju pa mu je na ispraćaju izvedena pjesma ‘Besame mucho‘.
- Lukas Nola možda i nije izabrao pjesme, ali njemu bi bilo drago da je znao što će biti izvedeno. Za Marka Križana je svirao saksofon, za Nevena Mijača usna harmonika, to su njihovi instrumenti i muzičari će, dosta prirodno, pustiti sebe - kaže Bjelinski i onda, malo rezignirano, kaže: - To je trend, jako dugo traje. Ljudi naručuju muziku kao što se naručuje Mercedes. Lijes mora biti od posebnog drva. A zašto, kad je sve tako prolazno - veli Alan.
- Ljudima su malo vezane ruke po pitanju izbora glazbe kada je riječ o vjerskom ispraćaju - kaže Fratrić, opisujući da u repertoaru od tri ili četiri pjesme samo jedna bude svjetovne prirode. To kaže i Zvonimir Grahek, koji ima tvrtku In memoriam, a bave se organizacijom ispraćaja, od izbora lijesa ili urne, ustvari, cijelog obreda, uključujući i pjesme. Govori da su "Ave Maria", "Ima jedna duga cesta" i "Krist na žalu" ili "O divna Djevice, nebeska kraljice" više-manje one pjesme koje će vjernici najčešće izabrati za svoje preminule.
- Vrlo često je tu ‘Fala‘, a odabir pjesama pokazuje i odakle je pokojnik, iz kojeg dijela Hrvatske. Za nekoga iz Podravine će se često izvesti ‘Podravino, moja mila‘, Slavonci će izabrati ‘Ne diraj mi ravnicu‘, Šibenčani će izabrati ‘Šibensku baladu‘ i slično - govori. Njegova je tvrtka organizirala ispraćaj Dina Dvornika, a Malina Grahek kaže da se vrlo rijetko pojavljuju zahtjevi koji odstupaju od onoga što najčešće vidimo na ispraćajima.
- Iako, jednom smo puštali balone kao simbol odlaska u nebo - govori Malina. Gradska groblja imaju repertoar od 153 što domaće, što strane, duhovne, uključujući i Jehovine te svjetovne pjesme koje obitelji pokojnika mogu izabrati za trenutak kada se lijes simbolički spušta na kraju obreda.
- Najčešće familija odabere pjesmu, rijetko kada izvodimo nešto što je baš pokojnikova želja. Uostalom, mi pjevamo za pokojnika, ali živi nas slušaju - kaže Fratrić.
Dodaje da će starije gospođe svakako izabrati nešto crkveno, a nekad, kada je starih partizana još bilo, onda bi se našle i pjesme po njihovu izboru, ali ni tu nije bilo veselih pjesama.
- Na jednom smo sprovodu izveli nešto što je djelovalo smiješno, pjesmu ‘Samo jedan dan života‘ - kaže Fratrić, koji je u cijeli posao ušao, kao i uvijek i svi, slučajno. Tijekom studija i honorarnog angažiranja shvatio je da bi od toga mogao i živjeti, a onda se sve pretvorilo u pravi posao.
Jana Haluza dodaje da je odabir ovakvog bavljenja glazbom za muzičare s akademskom diplomom, ustvari, vrlo razumljiv i vrlo pragmatičan izbor jer "s nekoliko nastupa dnevno ljudi više zarade nego da su profesori koji će predavati glazbu". Ivan Jelić, pjevač s diplomom Akademije, odlučio se ozbiljnije pozabaviti organizacijom izvođenja glazbe, od limene, gudačke, raznih oblika pjevanja, solo, pa do klapa i pjevanja na sprovodima jer je taj svijet, kad se on upoznao s njime, bio prilično neorganiziran i konfuzan do mjere da se "znalo i kasniti na ispraćaj".
- Jako je mnogo sprovoda gdje obitelj kaže da izaberemo nešto po svom nahođenju. Ljudi često žele samo glazbu, ne i nešto specifično. Tada su osnovna pitanja je li u pitanju muška ili ženska osoba, gdje je živjela, u kojem podneblju i je li nešto posebno voljela. Obično cirkuliraju slične pjesme, a među svjetovnima su tu ‘Moj lipi anđele‘ koju je izvodio Oliver, ‘Otišao je‘ Kiće Slabinca, ‘Majko jedina‘ Miroslava Škore. Ponekad se pojavi nešto neočekivano, kao na primjer pjesma ‘Sutra će te ponit njih šest‘ Jakše Fiamenga - govori Jelić i dodaje da četiri tvrtke koje se na području Zagreba bave sličnim poslom međusobno surađuju jer je najbitnije da pokojnici dobiju glazbu za posljednji ispraćaj i da olakšaju obitelji teške trenutke. Ima smisla, teško da pokojnik može doći kad je klapa ili trubač slobodan.
- Pjevao sam na najrazličitijim mjestima i situacijama koje možete zamisliti, od vjenčanja do krstitki, ali još ne i na razvodima - kaže Ronald Braus, operni pjevač koji povremeno pjeva na sprovodima prijatelja.
Ništa standardno
- Bio je jedan sprovod gdje sam za poznatog zagrebačkog Srbina, gdje je, dakle, bila pravoslavna sahrana, trebao pjevati ‘Zdravo, Djevo, kraljice Hrvata. ‘Znate, moj je tata bio lojalan i on je htio da se pjeva ta pjesma‘, rekao mi je njegov sin - opisuje Braus.
- Obitelj Ljiljane Molnar Talajić htjela je da se izvode samo pjesme koje je ona pjevala - dodaje i navodi kako se na sprovodima susretao s uistinu neočekivanim i zabavnim situacijama, od toga da su tragali za svećenikom koji se nije pojavio jer je zaspao, pa do toga da su usred sprovoda ustanovili da se u lijesu nalazi krivi pokojnik. I on će reći da umnogome izbor svjetovne pjesme ovisi o dopuštenju svećenika, ali navodi i još neke, manje očekivane situacije.
- Postoje novi pokreti kao što su neokatekumeni, zajednica unutar Katoličke crkve gdje se sve potpuno drukčije doživljava, pa je sprovod, ustvari, slavlje novom životu, i to je uistinu bilo slavlje - govori Braus.
"A što ćete vi", bilo je pitanje koje nije očekivao i onda je, u duhu one "nešto novo, nešto staro, nešto posuđeno i nešto plavo", rekao: "Ništa standardno, ništa morbidno i ništa tužno".