Premda u svom opusu imaju niz sjajnih albuma koje je kritika dočekivala sa superlativima, Porini su Gustafe zaobilazili kao da su kužni. Iako je kroz Gustafe, koji su često funkcionirali poput čopora pasa, prošlo nekoliko desetaka glazbenika, konzistentnost i prepoznatljivost ostala je neupitnom, a njihova stilska raznovrsnost nedostižnom za većinu sastava s ovih prostora.
Čak i u kvalitetnom opusu Gustafa novi album “Kanibalkanska”, čija je naslovna pjesma u furioznom ska ritmu izašla u ozračju srozavanja hrvatskog kreditnog rejtinga u rang “smeća”, zauzima istaknuto mjesto i funkcionira bolje nego prethodni “Chupacabra” iz 2009.
Crnohumorni opis života na dug, dok ne požderemo sami sebe, što je ostala grozna navika ovdašnje politike na koju se obrušavaju zdravom dozom ironije, uvod je u album na kojem Gustafi funkcionraju i poput istarske inačice Springsteenovog Seeger Session Banda.
Usporedbe s Texas Tornados, Los Lobos i Calexicom, odnosno Manu Chao, Les Negresses Vertes i Pogues te pojedinaca poput Dr. Johna, Screamin’ Jay Hawkinsa, Toma Waitsa, Davida Byrnea i Paula Simona također će lako otrpjeti.
Naime, novi album krcat neobičnim plesnim ritmovima još jednom potvrđuje da su Gustafi istarski tip benda s granice koji na zadivljujući način inkorporira glazbu raznih kultura na potezu od Pule i Ćićarije do New Orleansa, Appalachi gorja, Texasa, Mexica, Kube i Perua.
“Kanibalkanska” se doima poput sažimanja najboljih osobina Gustafa. Zamjetno je i osvrtanje na avangardne post-punk početke Gustapha i njegovih dobrih duhova iz sredine 80-ih što je bila i ostala polazišna točka stvaralaštva Edija Maružina, baš kao i Davida Byrnea ili Davida Thomasa.
Iz prilično ujednačene kolekcije u kojoj se viškom mogu smatrati prizemniji hitovi za fešte “Gadna kuja”, “Ma san svinja” i odjavno sprdanje s navijačima “Mi smo krave” valja ipak izdvojiti izvrsnu naslovnu skladbu, “Proljeće 2003.”, “Jeno jutro”, “Pere Latin”, “Funerale”, “Privremenu božićnu pjesmu”, “Moj tac”, “Uspavanku za moju bivšu dragu”, lokalpatriotsku “Istra” i minijaturu “Nimaj strah” iz kojih proizlazi kako se Gustafi i dalje hrabro upuštaju u transkontinentalne fuzije o kojima drugi znaju vrlo malo.
Socio-politički sarkazam zamjetniji je no inače, ali ljubav, vino, dobra hrana, hedonizam, tjeranje po svom i strast prema životu od rodilišta do rake, ostali su glavni pokretači Edija Maružina u čemu ga hrabro slijedi Barbara Munjas koja je od mlade prateće pjevačice, zahvaljujući talentu i energičnosti, brzo postala njegovom “desnom rukom”. Ostali članovi Gustafa, posebice puhači i ritam-sekcija, perfektno barataju izabranim glazbenim žanrovima. Ne nabaviti “Kanibalkansku”, najzviznutiji album ove istarske bande - bio bi veliki grijeh u jedinom životu koji imate. Pokušajte ga živjeti onako kako ga sviraju Gustafi. Drugog smisla u kratkom postojanju na vjerojatno jedinome svijetu na kojem ćete se ikada zateći fakat ne vidim.