OPERA INDUSTRIALE

NAŠ NOVINAR BIO JE DIO SPEKTAKULARNOG OTVORENJA PROGRAMA EPK U RIJECI 'Na maratonskim probama nismo mogli ni slutiti kako će to grandiozno izgledati'

U krugu: Luka Benčić
 Tomislav Kristo / CROPIX
 

Budući da sam glazbenik u jednom riječkom bendu, svirao sam gitaru, jednu od 25, u “Operi Industriale”, središnjem glazbeno-scenskom djelu izvedenom u riječkoj luci, kojim je otvorena riječka godina Europske prijestolnice kulture. Ja sam, moram to odmah napomenuti, bio samo jedan od oko 200 izvođača koji su sudjelovali u tome, odnosno jedan od oko 700 kada se pribroje i zvončari i ljudi na barkama, odnosno jedan od tri i pol tisuće, sa svom djecom i roditeljima koji su, kada je trebalo, zvonili na Molo Longu, i na kraju jedan od 30 tisuća, koliko je ljudi bilo u luci, koji su svi zajedno tu izvedbu učinili veličanstvenom i neponovljivom. Utoliko ovaj tekst može biti jedino posveta svima koji su bili dio toga, koji su u realizaciju ulagali nadljudske napore, strepili hoće li sve ispasti dobro, hoće li nas “sabotirati” olujno nevrijeme ili nešto slično, a sve to s golemim entuzijazmom, bez očajavanja i s optimizmom koji je, već tijekom priprema, postao zarazan. Vjerujem da se sve to i osjetilo u izvedbi kojom je, usudim se to reći, Rijeka uspjela nadmašiti samu sebe.

Koliko će veliki biti razmjeri “Opere Industriale”, nije se moglo naslutiti na maratonskim probama u Dvorani Zamet na kojima su se uvježbavali zasebni dijelovi, a čak ni cjelovite probe na lokaciji, pa ni generalna, nisu, barem što se mene osobno tiče, još pružale pravu sliku budućeg spektakla. Dan prije kiša je, pak, pokazala koliko bi mogla biti nezgodna ako u subotu počne padati još jače i ako uz to još i zapuše jugo jer kako je krov pozornice stajao vrlo visoko, rubni dijelovi već su se tada močili. Dodatni je pritisak bio i TV prijenos uživo zbog kojega se moraju savršeno precizno uskladiti svi i najsitniji detalji, i sve to mora se držati strogo unutar vremenskih okvira, praktički do sekunde. Iz perspektive izvođača - gitarista, probe su se često svodile na duge periode čekanja koji su se prekidali povremenim izlaskom na binu i tu je naša uloga, iako je sve to znalo trajati satima, bila relativno komotna - junaci ove priče bili su prvenstveno cijeli riječki produkcijski tim, a posebice tehničko osoblje koje je cijelo vrijeme rastezalo granice izdržljivosti i dovitljivosti u rješavanju različitih tipova problema, držeći sve pod kontrolom. Junak je, među ostalima, i Zoran Prodanović Prlja čiju je fokusiranost, strpljivost, profesionalnost i samozatajnu energiju teško opisati, a ta se energija rasplamsala i pokazala svoju raskoš u finalu “Opere” kada se oslobodio momak sa stadiona Kantrida, s bakljom u ruci, koji predvodi navijanje. Junaci su kolege glazbenici koji su ujutro trčali na probu u HNK, popodne opet u kazalište, na nastup u protokolarnom programu otvorenja, pa nakon toga jurili u luku da bi svirali u “Operi” i onda opet nakon toga svirali sa svojim bendovima u klubovima, u ponoć, jedan ujutro, poput Darka iz Siidsa, ili Mateja Zeca, Vlade Simcicha Vave...

Naš orkestar električnih gitara, u kojem su ravnopravno svirali i gitaristi poznatih bendova poput Leta 3 i dvostruko mlađi kolege iz tek nadolazećih riječkih bendova, izveo je veliki finale zajedno s amaterskim zborom Jeka Primorja i svim ostalim izvođačima, i to je bio katarzičan trenutak, “O Bella ciao”, univerzalna europska antifašistička himna na riječki način. Koliko je stvarno taj moment bio velik i značajan za brojne Riječane, shvatio sam tek poslije, po objavama na društvenim mrežama, po ljudima koji su mi se javljali, oduševljeni, ponosni, na grad, odnosno na ljude koji su sve to uspjeli iznjedriti, i ponosan sam i zahvalan što sam bio dio toga. Da je i samo zbog ljudi koji su zahvaljivali što smo nosili trliše iz riječkih brodogradilišta, jer su im tamo radili očevi i nonići, već bi se sve to isplatilo.

FOTOGALERIJA: Svečano otvorena Europska prijestolnica kulture

“Opera Industriale” plod je riječke alternativne scene, ponikla je iz klubova, iz Palacha, s Konta, i posveta je svemu onome što je tu scenu oblikovalo. Bučna je, neugodna, prljava i zastrašujuća u onoj mjeri koliko je bučna, neugodna, prljava i zastrašujuća industrija koja je Rijeku izgradila, industrija koju je Rijeka istovremeno voljela i mrzila, a danas za njom može samo žaliti, i tu kakofoniju kontradikcija uspjelo se ovim djelom uzdići u monument.

Za razliku od mnogih gradova koji su bili prijestolnice kulture te su otvaranja i zatvaranja povjerili provjerenim i skupim europskim šminkerima specijaliziranim za takve unificirane spektakle, Rijeka je svoj spektakl odlučila raditi s vlastitim kreativnim snagama, s ljudima od kojih većina nikada nije sudjelovala u nečemu tih razmjera.

FOTOGALERIJA: Festivalska atmosfera na ulicama Rijeke

Otvaranje EPK nije bila samo riječka luka i kazalište, otvaranje je bio cijeli grad, svi ugostitelji, udruge, kulturno-umjetnička društva, bendovi, dječji i umirovljenički zborovi, glumci, glazbenici, performeri, plesači, kuhari, svi ti ljudi koji su Rijeku u subotu pretvorili u veliku pozornicu, ulažući cijelog sebe u taj dan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. studeni 2021 17:25