Veliko finale Zagreb Jazz Festivala

Nastup Mingus Big Banda ukazuje i kako bi trebalo tretirati veliku rock ostavštinu. Ne kao imitaciju...

Mingus Big Band

 Nera Simic/Cropix
Časna i dostojna proslava stote obljetnica rođenja titana jazza Charlesa Mignusa u Lisinskom

Diljem svijeta ove se godine obilježava stogodišnjica rođenja kontrabasista, kompozitora i titana jazza Charlesa Mingusa (1922.-1979.), a zahvaljujući Zagreb Jazz Festivalu, tako je i u glavni grad Hrvatske u tom povodu koncert u "Lisinskom" održao Mingus Big Band, pokrenut na intenciju Charlesove udovice, nedavno preminule Sue Mingus (1932.-2022.). Mingus Big Band nastao je na temeljima i danas djelatnog sastava Mingus Dynasty, koji su 1979. godine nastavili tvoriti glazbenici koji su u ovoj ili onoj fazi karijere svirali s Mingusom, održavajući živom njegovu ostavštinu, a kroz oba sastava prodefilirao je niz prije ili kasnije renomiranih američkih jazz glazbenika.

I u najavi koncerta Dražen Kokanović, pokretač i organizator Zagreb Jazz Festivala, istaknuo je kako u trenutačnoj postavi djeluje nekoliko istaknutih i iskusnih džezista, ali i onih mlađih, koji će u skoroj budućnosti vjerojatno ili možda postati ugledna imena svijeta jazza. Zgodan je kuriozitet da je današnji lider sastava ruski kontrabasist Boris Kozlov, koji već godinama živi i djeluje u Americi, dok Mingus Big Band, kao i nešto uža postava Mingus Dynasty, redovito nastupa u New Yorku, ali i turira svijetom, pa je tako dospio i na Zagreb Jazz Festival, a postoji i sastav Mingus Orchestra, također u nešto drugačijem postavu.

image

Mingus Big Band

Nera Simic/Cropix
image

Mingus Big Band

Nera Simic/Cropix

Mingus Big Band, istaknuto je i u medijskoj objavi uoči koncerta, podložan je rotacijama glazbenika, no kako god okrenuli, teško da u postave tog i drugih dvaju sastava koji Mingusovu ostavštinu drže živom, može upasti netko tko nije jako, jako dobar glazbenik. Bilo je to čujno i na zagrebačkom koncertu, premda ton majstor u prvoj skladbi baš i nije pohvatao sve instrumente te trupe od petnaestak glazbenika. I prva polovina koncerta prošla je (za moj ukus) relativno rezervirano, pomalo akademski i prilično "po špagi", kao da su se glazbenici pribojavali da ne naštete Mingusovim skladbama. Srećom, ni ta prva polovina nije bila školska, ili nedajbože revijalna i idolopoklonska.

image

Mingus Big Band

Nera Simic/Cropix
image

Mingus Big Band

Nera Simic/Cropix

Usput, ali ne manje važno, Mingus nije često nastupao s tako brojnom postavom glazbenika, nego s bitno manjim sastavima, s kojima je, izuzev koncertnog albuma "Town Hall Concert" (1962), snimio većinu studijskih i live albuma. Zanimljivo, baš se "Town Hall Concert" u Mingusovom opusu smatra "grandioznim fijaskom", a moguće je i da je Sue poticanjem Mingus Big Banda htjela ispraviti takvo mišljenje o tom albumu i o tom aspektu Charlesove karijere.

image

Mingus Big Band

Nera Simic/Cropix
image

Mingus Big Band

Nera Simic/Cropix

No da se vratim na koncert u "Lisinskom", čija je druga polovina - posebice u skladbama "Sue‘s Changes", kao Mingusovoj poveznici s klasičnom glazbom, "Goodbye Pork Pie Hat", kao jednoj od njegovih amblematskih kompozicija i "Moanin‘", koju je moguće, ali ne i nužno pojmiti kao odgovor na istoimenu skladbu Bobbyja Timmonsa koju je proslavio Art Blakey - bila slobodnija, energičnija i živahnija, uključivši i vrlo zabavan i raspojasani bis. Time je progresija od mirnijeg uvoda i opreznijeg prvog dijela koncerta do efektnih solističkih istupa, tutta forza svirke u drugom dijelu i finalnog oduševljenja publike u solidno ispunjenom "Lisinskom" bila logična. Valja naglasiti i da je Mingus Big Band ipak drugačije postavljen i osmišljen nego Glenn Miller Orchestra, a što je i logično, s obzirom na autorsku narav i glazbene razlike između Millera i Mingusa.

Nisam Glen Miller Orchestra spomenuo tek tako, jer i Mingus Big Band, unatoč različitom pristupu, ima istu misiju - očuvanja baštine, u ovom slučaju Charlesa Mingusa, ali i američkog jazza općenito. Slično iskustvo imali smo i prije pet jeseni s nastupom trubača i dirigenta Charlesa Tollivera i desetak hrvatskih glazbenika kada su na Muzičkoj akademiji rekreirali koncert i album "Thelonius Monk Orchestra At Town Hall" iz 1959. godine, a u povodu tada 100. obljetnice Monkova rođenja. I time dolazimo do zgodnog pitanja, a to je koliko ima smisla tako izvoditi djela sad već davno pokojnih jazz glazbenika? Rekao bih da ima, jer jazz pruža slobodu improvizacije i poigravanja da se, kao i u slučaju Mingus Big Banda, predložak mijenja iz izvedbe u izvedbu, odnosno kroz ovakve ili onakve aranžmane i promjene glazbeničkih postava; slično, ali i opet drugačije nego u klasičnoj glazbi koja već desetljećima uglavnom počiva na dobro poznatom repertoaru velikana klasične glazbe u rasponu od Bacha do Stravinskog, s rijetkim izletima u suvremeniji i/ili nepoznatiji "teritorij".

Zauzvrat, jazz se ne bi smio, i srećom, ne svodi se samo na klanjanje velikanima, pa bi bilo uzbudljivo na nekom budućem Zagreb Jazz Festivalu iskusiti kako velike sastave danas tretiraju Kamasi Washington ili Makaya McCraven, da spomenem samo dvojicu koju bih rado slušao i gledao u Lisinskom. Naposljetku, nastup Mingus Big Banda, kao i onaj Charlesa Tollivera, a i nekih drugih tretmana poznatih jazz "originala" ukazuje i kako bi trebalo tretirati veliku rock ostavštinu. Ne kao imitaciju kakvoj prečesto podliježu prebrojni cover bendovi koji se odaju kloniranju pjesama samo jednog sastava, nego mijeni onoga što dobro znamo.

Konkretnije, više me je zanimalo kako su se reggae glazbenici u trupi Easy Star All-Stars s "Dark Side Of The Moon" Pink Floyda pozabavili tim albumom na svom izdanju "Dub Side of The Moon", i kako su isti album Pink Floyda obradili, nego kako Brit Floyd do posljednjeg detalja imitiraju Pink Floyd. Ili u nekoj imaginaciji, kako bi Radiohead preradili njima važne i ključne pjesme Beatlesa, a ne neki tamo češki bend, koji zastrašujuće slično skida Beatlese, od svirke do frizura i odjeće. Ili, kako je, nažalost ugašeni, Projekt Trnsko na svoj način brijao kroz razne klasike brojnih prvobitnih punk bendova, umjesto da se dohvatio samo i jedino kloniranja Ramonesa ili Sex Pistolsa. Eto, od big banda do punka u jednom novinskom članku, i to nije nemoguće.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2022 12:55