Nastupio ansambl L‘Arpeggiata koji ranu glazbu čini iznenađujuće suvremenom

U petak, 25. srpnja, na Dubrovačkim ljetnim igrama nastupio je ansambl L‘Arpeggiata. Ansambl je 2000. godine osnovala austrijska glazbenica Christina Pluhar, koja ga i danas vodi, a poznat je po spajanju glazbe 17. i ranog 18. stoljeća s elementima jazza i tradicijske glazbe. Iako se ove vrste glazbe na prvi pogled čine udaljenima, njihov spoj odlično funkcionira.

Slično jazzu, i 17. stoljeće shvaćalo je skladbu na neki način kao predložak za izvedbu, odnosno izvedbu kao dovršavanje

skladbe, pri čemu važan dio čini improvizacija. L‘Arpeggiata sve to vrlo vješto kombinira, čineći ranu glazbu iznenađujuće suvremenom.

Prošle je godine ansambl izdao album naslova "Wonder Woman" na kojemu donosi skladbe talijanskih skladateljica 17. stoljeća te tradicijske pjesme Italije i Latinske Amerike koje na različite načine i kroz različite teme – od ljubavi, opresije i iluzija do unutarnjeg nemira, emocionalnog oslobođenja i duhovnog preporoda – progovaraju o ženskom iskustvu. Upravo su skladbe s tog albuma tvorile okosnicu koncerta, što se savršeno uklopilo u ovogodišnji dominantni motiv Igara –

žene.

Skladbe Barbare Strozzi, Isabelle Leonarde, Francesce Campane i Francesce Caccini izmjenjivale su se s tradicijskim pjesmama Meksika i Italije te instrumentalnim skladbama ranobaroknih skladatelja poput Maurizija Cazzatija, Andree Falconieria, Girolama Kapsbergera i Nicole Matteisa. Ovaj pažljivo koncipirani program tekao je gotovo neprekinuto, pjesme i skladbe su se nadovezivale, a ponekad i proizlazile jedna iz druge. Na primjer, obrada neke tradicijske pjesme znala bi započeti istim motivima kojima je završila prethodna barokna skladba, što je još više doprinijelo dojmu cjelovitog događaja, a

ne uobičajenog koncerta.

Uz barokne instrumente, teorbu, arhilutnju, chitarru battente, baroknu violinu i kornet, u ansamblu je i kontrabas, s metalnim žicama, sviran čitavo vrijeme pizzicato, kao i raznolike udaraljke. Tako su i izvedbe bile na granici povijesno obaviještene izvedbe i jazz improvizacija. Primjerice, tema koja se ponavlja u Cazzatijevoj "Ciacconi" izvedena je na teorbi s gotovo "rokerskom" energijom, uz ritmički puls udaraljki i chitarre battente, što je skladbi dalo karakter koji poziva na ples.

Iznad toga izmjenjivale solističke epizode na baroknim instrumentima i s elementima barokne ornamentacije, ali i na kontrabasu. A Kapsbergerova "Toccata L‘Arpeggiata" za teorbu solo izvedena je uz dodatak thunder tubea koji stvara zvuk nalik vjetru i udaljenoj grmljavini.

Koncert ansambla L‘Arpeggiata

Dubrovačke Ljetne Igre/

U fokusu večeri ipak su bile vokalne skladbe u izvedbama troje doista sjajnih pjevača. Svatko od njih istaknuo se snažnim i upečatljivim scenskim karakterom, a njihova raznolika vokalna obilježja međusobno su se odlično nadopunjavala i obogatila slušateljski doživljaj.

Benedetta Mazzucato posjeduje topao, ali lagan i pokretljiv, razgovijetan mezzosopran. Njezin scenski nastup i ekspresija nisu bili stilizirani kako bi se približili idealu vremena nastanka samih skladbi, već sličniji onima kakve vežemo uz suvremenu pop i rock glazbu. Zbog toga su pjesme ranog 17. stoljeća u njezinoj izvedbi djelovale vrlo živo i aktualno, kao doista "njezine" pjesme, a ne kao rana glazba ili glazba prošlih vremena.

Vincenzo Capezzuto, alt s istaknutom svijetlom bojom, iznimnom jasnoćom, mekoćom i glasom gotovo eterične kvalitete, izveo je većinom tradicijske pjesme italije, kao i makedonsku "So maki sum se rodila" te meksičku "La Llorona". Osim glasa, posebno su do izražaja došle i njegove scenske vještine u narativnim pjesmama. Tako je u "La canzone di Cecilia", unatoč stalnom ponavljanju iste melodije, kretnjama i izražajnošću dočarao tri različita lika te vrlo uvjerljivo prenio sadržaj i ugođaj

ove glazbene pripovijesti o ženi koja je na prevaru izigrana, misleći da spašava voljenog muškarca.

A u humorističnoj "Lo Guarracino", koja govori o dvoboju dviju riba za naklonost jedne srdele, glumom i različitim tehnikama pjevanja, pa i iskrivljenim glasom, stvorio je zabavan ugođaj sličan mjuziklu ili čak animiranom filmu.

Luciana Mancini ima vrlo moćan, dubok glas bogate teksture te gotovo opipljive kvalitete. Izvela je tradicijske pjesme Meksika, "La lloroncita" i "La bruja", a u izvedbama pjesama 17. stoljeća kao što je "È già rotto lo strale" Francesce Campane, pokazala je svoju svestranost, širinu i sposobnost prilagodbe različitim stilovima.

Činilo se da je publika okupljena u Kneževom dvoru doista oduševljena koncertom, a na kraju su izvedena još dva dodatka. Najprije "Pizzica di san Vito", intenzivan ples s juga Italije, koju je ranije na koncertu izveo Vincenzo Capezzuto. Kao dodatak, pjesma je bila još energičnija, obogaćena instrumentalnim improvizacijama i duhovitom reperskom epizodom kornetista Dorona Sherwina koji je s kapom, sunčanim naočalama i kornetom kao mikrofonom nasmijao publiku gotovo do suza.

Na kraju su glazbenici zajedno s publikom izveli "Hallelujah" Leonarda Cohena. Ritmizirano pljeskanje publike, koje na koncertima ponekad ostavlja dojam kiča, ovdje se vrlo dobro uklopilo. Vincenzo Cappezuto odmah je poput dirigenta "zavladao" publikom koja je u zboru pjevala poznati refren, dok su se u strofama izmjenjivali pjevači solisti. Bio je to lijep završetak glazbenog događaja, uz osjećaj opuštenosti i zajedništva, koji će publika Igara sigurno dugo pamtiti.