U jednoj od scena filma “Hrvač” Mickey Rourke kaže kako su “Guns N’ Roses bili zakon, ali onda je došao pičkica Cobain i sve uništio”.
U toj kratkoj rečenici sažet je sav antagonizam koji se u drugoj polovici 80-ih vodio između korporativnog rocka i metala s jedne te underground i alter-rocka s druge strane imaginarne žice na tada relativno oštro podijeljenoj, no zapravo izuzetno moćnoj i snažnoj rock sceni. Epilog znamo. I Gunsi i Nirvana postali su amblemima i ponajvećim bendovima rocka, svaki na svoj način. Naime, grunge-rock jest sa scene otpuhao niz hair-metal bendova što, posredno žaleći za 80-ima “kad je rock bio zabavan”, konstatira i Rourke u “Hrvaču”.
Trakavice i sapunice
Ipak, Gunsi koji su u Los Angelesu potekli iz te i takve hair i sweet metal scene urušavaju se tek nakon Cobainove smrti kad, tri-četiri godine poslije Izzyja Stradlina odlazi i Slash. Više zbog osobnih razmirica, a manje zbog vanjskih faktora, osim ako u njih ne ubrajate narkotike i opijate.
Doduše, trakavica i sapunica s Gunsima već je i prije toga bila svedena na stripovsku, da ne velim karikaturalnu formu hard i stadionskog rocka te sweet i hair metala. Naime, “G N R Lies” (1988) bio je tek konfuzan album, nešto poput “Great Rock & Roll Swindlea” Sex Pistolsa u odnosnu na epohalni “Never Mind The Bollocks”, a odjavnim “The Spaghetti Incident” (1993) Gunzi nisu učinili ništa dobrog originalima punka, a time ni sebi. Između ta dva izdanja dvostruki, a zapravo prenapuhani “Use Your Illusion I” i “Use Your Illusion II” - objavljeni separatno na isti dan i praćeni sa skupim spotovima s manekenkama, kišom po klaviru, snimkama vjenčanja i Slashom kako solira na litici - nije bio kul nego samo izlizani rock kliše.
Jedno se ipak mora priznati. Debi album Gunsa “Appetite For Destruction”, objavljen u ljeto 1987. godine, bio je i kroz minula tri desetljeća ostao klasik hard rocka i heavy metala čiju magnitudu, bez obzira na kasnije komercijalne uspjehe, Gunsi nisu uspjeli ponoviti. No, slušan i promatran zasebno - sada i u de luxe izdanju s niskom demo i live snimaka, među kojima se nalaze i obrade Stonesa, Beatlesa, Elvisa, Rose Tattoo i AC/DC s kojima će tridesetak godina kasnije nastupiti Axl Rose kao zamjena Briana Johnsona – “Appetite For Destruction” bio je i ostao album kojem taj naziv savršeno pristaje. Iz više razloga.
Poročan i mizogin
Prvo, bio je (auto)destruktivan poput “Raw Power” Iggy & The Stoogesa, “Never Mind The Bollocks” Sex Pistolsa ili “Damned Damned Damned” The Damneda; redom klasika punka, a to se od hard rock ili heavy metal benda baš i ne očekuje. Drugo, Gunsi su na njemu bili monumentalni i masivni poput AC/DC, bluzirani po uzoru na Led Zeppelin, a povremeno i brzi poput Motorheada i Rose Tattoo. Treće, “Appetite For Destruction” bio je zabavan i zapaljiv poput Aerosmitha i Stonesa u 70-ima. Četvrto, bio je besramno poročan i seksi, ali i dešperatan i mizogin. I peto, nije bio nimalo ušminkan i nacifran poput (ne)djela napirlitanih pudlica sweet ili hair metala, nego prljav, bučan i distorziran, ali i s nekoliko monster-hitova poput “Paradise City”, “Welcome To The Jungle” i “Sweet Child O’ Mine”. Šesto, Gunsi su se doimali opasnim, opakim i bijesnim džankijima koji svojim ludilom, rifovima i refrenima opčinjavaju mase.
Klišeji 90-ih
Sve to ga je dobacilo do više od 30 milijuna prodanih primjeraka, čime se prometnuo u jedan od tiražno najvećih i najmoćnijih, posljedično i najutjecajnijih albuma u povijesti hard rocka, heavy metala, pa i cjelokupne popularne glazbe. Stoga, premda prilično subverzivan i donekle atipičan za žanr iz kojeg je potekao, “Appetite For Destruction” već u godini u kojoj je objavljen postaje antologijskim i epohalnim djelom rocka koji se tada bez problema nosio s drugim žanrovima popularne glazbe. Diverzija je bila to veća koliko mu je rasla naklada, a Gunsi počeli harati arenama, ubrzo i stadionima, motodromima i festivalima. Dobar dio onoga što se kasnije događalo s Gunsima nije bilo kul, pogotovo ne kad je Axl godinama dovršavao “Chinese Democracy” (2008) i prostituirao bend s nebuloznim postavama na komatoznim nastupima, ali slušajući sada de luxe izdanje “Appetite For Destruction” - baš kao i ono na LP ploči gotovo svakog dana u jesen 1987. godine kod mog frenda Rene, kat ispod stana u kojem sam odrastao, a zbog čega ga tada i nisam kupio - imam dojam da rocku danas nasušno nedostaju miris i okus uzbudljivosti i opasnosti kakvi su kuljali iz brazdi te briljantne hard rock ploče.
U tom smislu, koliko su mi Gunsi svojim klišejima išli na jetra u ranim 90-ima, “kad je Cobain uništio sve” i promijenio natrulu matricu rocka, toliko mi danas fale (novi) rock bendovi njihove magnitude. Kako Gunsa čija je nedavna reunion turneja “Not In This Lifetime...” ostvarila bruto prihod od 480 milijuna dolara, kao četvrta najveća u povijesti koncertnog biznisa, tako i Nirvane čijih nasljednika na obzoru nema pa nema. Uz ovu dilemu ruku pod ruku ide i pitanje ima li danas adolescenata koji bi takve rock bendove, unutar suvremene disperziranosti popularne glazbe i elektronskih medija, učinili velikima i važnima, kao što su to adolescenti učinili s Gunsima koncem 80-ih, odnosno s Nirvanom početkom 90-ih.