Otkako je Rick Rubin redizajnirao Johnnyja Casha na "American Recordings" (1994), a Bob Dylan u produkciji Daniela Lanoisa albumom "Time Out Of Mind" (1997) započeo svoju renesansu, rock nema većih problema s potentnošću izvođača starijih od 40 godina pa i onih s više od 30 godina glazbene karijere.
No, unatrag desetak godina rock ima sve veći problem da svijetu predstavi jake, upečatljive i dugoročno gledano važne i velike, vanvremenske debi albume. Bojim se da su posljednji takvi, doista impresivni prvijenci rocka 21. stoljeća - nakon kojih su njihovi vlasnici postali respektabilna imena, važni izvođači pa i headlineri prestižnih festivala i zvijezde barem dvoranskih, ako ne stadionskih kapaciteta - "Whatever People Say I Am, That's What I'm Not" (2006) engleskih Arctic Monkeysa...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....