StoryEditor
PIŠE A. DRAGAŠ

Ne znate što biste slušali na odmoru? Naš glazbeni kritičar ima 15 sjajnih prijedloga

S obzirom na okolnosti ova lista je krajnje subjektivna, posve osobna i totalno egoistična
The Pretenders u Zagrebu 2019.
 Vedran Metelko


Ovo nije lista tipičnih “ljetnih” nego onih albuma inozemnih izvođača koje zbog neizlaženja rubrike recenzija nisam bio u prilici “obraditi” tijekom protekla tri-četiri mjeseca, a ni lista “najboljih” iz prve polovine 2020. godine nego pokušaj da se jednim “pregledom” koliko-toliko nadoknadi propušteno i svrne vaša pozornost na “hrpicu” jako dobrih albuma.

S obzirom na okolnosti ova lista je krajnje subjektivna, posve osobna i totalno egoistična jer kad ću, ako ne sada, ugoditi svom ukusu. I, naravno, pokušati vas nagovoriti da “bacite uho” na ova izdanja koja, pretežno, prolaze mimo srednjostrujaških medija i ispod top-lista najprodavanijih i najemitiranijih.

THE PRETENDERS
Hate For Sale

Tko je bio na Yammatovom 5, mogao se uvjeriti u kakvoj je zavidnoj vokalnoj i izvođačkoj formi Chrissie Hynde čiji su The Pretenders, četrdeset godina nakon istoimenog debija, nedavno objavili jedanaesti album “Hate For Sale” u produkciji Stephena Streeta koji je svoj potpis stavio i na važna izdanja The Smithsa i Blura.

Da nije bilo podjednako jakog “Alone” (2016) u produkciji Dana Auerbacha (The Black Keys), “Hate For Sale” bi bio ne samo najdojmljiviji album The Pretendersa u ovom stoljeću nego i najuvjerljiviji još od “Learning To Crawl” (1984). Chrissien glas je ostao intaktan, opasan u pjesmama o narkomaniji koja je kosila njezin bend i zavodljiv u ljubavnim temama, a oštra i intenzivna svirka The Pretendersa sočna srž novog vala, proto-punka i rock’n’rolla s košticama bluesa, soula i reggaea.

PAUL WELLER
On Sunset

S grupama The Jam i The Style Council, a naročito u tridesetak godina solističke karijere, Paul “Godlike Genius” Weller je “prosurfao” kroz nisku glazbenih stilova u kojima se dokazao kao jedan od najvažnijih britanskih autora. S obzirom na to da je i u doba punka i novog vala više gledao u retrovizor nego kroz šofer-šajbu, zapravo je nevjerojatno koliko je Weller bio u pravu što je vozio na taj način i unatoč tome uspijevao biti moderan.

Tako je i s petnaestim solo albumom “On Sunset” na kojem decentno pomiruje odbljeske soul, disco i funk glazbe s bojama psihodelije i baroque-popa 60-ih. Osim što je dostojno ostario, uronjen u rock boljih vremena te uživanje u optimizmu kojeg pronalazi u malim zadovoljstvima, Wellerov “On Sunset” je album kojeg je baš lijepo slušati, ne samo u zalazak sunca čije se zrake ljeskaju na namreškanom moru, nego i uz bok s “Kiwanukom”, sjajnim prošlogodišnjim izdanjem bitno mlađeg, crnoputog engleskog kantautora porijeklom iz Ugande. Suton je i dalje kreativni vhrunac Wellerove karijere.

X
Alphabetland

Punk scena Los Angelesa iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih u koju su spadali i žestoki roots-rock bendovi poput Blastersa često je zanemarivana u povijesti popularne glazbe tog grada. Na toj sceni jedna od najvažnijih je bila grupa X koja je na prva četiri antologijska albuma koprimirala punk, blues, rockabilly i country.

Sukob tih žanrova i napetost vokalne međuigre basista Johna Doea i pjevačice Exene Cervenke, uz nabrijanu gitaru Billyja Zooma i energično bubnjanje D.J. Bonebrakea, čini “Alphabetland” najboljim albumom grupe X još od četvrtog “More Fun In The New World” (1983), vjerojatno i stoga što je posrijedi prvi na kojem su zajedno snimali svi iz izvorne postave. Nažalost, ovaj comeback neće ni izbliza izazvati pozornost kao povratak Pixiesa, a trebao bi jer “Alphabetland” je esencijalno izdanje West Coast punka i rocka. Kao da nas je iz gadne 2020. netko vratio u uzbudljiviju 1980. godinu.

THE DREAM SYNDICATE
The Universe Inside

Stevea Wynna imali smo prigodu dobro upoznati i na ovdašnjim klupskim pozornicama, a njegov bend The Dream Syndicate također je dio zanemarene povijesti rocka Los Angelesa. Ranih 80-ih taj i nekoliko srodnih bendova tvorili su neo-psihodeličnu Paisley Underground scenu, no nakon debija “The Days Of Wine And Roses” (1981) i “Medicine Show” (1984) naredna dva albuma su blijeda pa The Dream Syndicate odlaze u fade-out. Od 1990.

Steve Wynn je zanimljiviji kao kantautor, no sad već treći album The Dream Syndicate nakon ponovnog okupljanja prije pet godina, potvrđuje da posrijedi nije krčmljenje kultnog underground statusa nego uspješno širenje psihodelije. Snimanje gotovo jednosatnog albuma od pet pjesama plod je jednog sessiona od svega 80 minuta, no rezultat nije dosadan jamming nego fascinantan trip utemeljen na dometima The Grateful Deada, The Velvet Undergrounda, The Jefferson Airplanea, ranih Pink Floyda, Fele Kutija i planirane fuzije Hendrixa i Milesa.

SONIC BOOM
All Things Being Equal

Utjecajna, ali ne i popularna grupa Spacemen 3, a koju većina poklonika britanske indie-rock scene 80-ih nikada nije ni čula, isticala je da “uzima droge radi stvaranja glazbe za uzimanje droga”. Taj glazbeno-narkomanski perpetuum mobile Jason Pierce s kasnije bitno popularnijim sastavom Spiritualized nije nastavio, ali jest Peter Kember koji je tijekom 90-ih objavljivao albume pod scenskim imenima Spectrum i E.A.R. da bi sada, točno trideset godina nakon albuma “Spectrum”, objavio “All Things Being Equal”, ponovo pod imenom Sonic Boom.

Posrijedi je hipnotični i mantrični komad psihodelične elektronske glazbe, blizak i ambientalijama Briana Enoa te najintrigantniji kojeg je Kember osmislio nakon Spacemen 3, kao glazbenik koji je izvršio veliki utjecaj na MGMT, Tame Impala, Animal Collective, King Gizzard & the Lizard Wizard i niz drugih. Idealno za odvaliti se nečime u sparno ljetno popodne.

THE JAYHAWKS
Xoxo

The Jayhawks se često i opravdano navode kao jedan od najkvalitetniji, najutjecajnijih i najcjenjenijih sastava americane, no dok je u prvoj polovini 90-ih Gary Louris ravnopravno dijelio autorstvo s Markom Olsonom, kao i na albumu “Mockingbird Time” (2011), na drugim albumima je bio gotovo jedini autor. “Xoxo” je prvi album The Jayhawksa na kojem su u značajnijoj mjeri autorski sudjelovali ostali članovi benda, no većih promjena nema. Ponovo je nevjerojatna lakoća melodija u pjesmama koje opet zvuče poput prekrasnih refleksija The Beatlesa i The Banda, Big Star i R.E.M., Buffalo Springfielda i The Byrdsa, The Flyring Burrito Brothersa i Wilca. Ništa novog, ali takve melodije danas sve manje autora zna kreirati.

JASON ISBELL & THE 400 UNIT
Reunions

Odlaskom Jasona Isbella iz southern-rock grupe Drive-By Truckers pobojao sam se da bi na gubitku mogli biti i on i njegov nekadašnji bend. Umjesto gubitka došlo je do pozitivnog natjecanja između Drive-By Truckersa koji voze svojim kursom i Jasona Isbella koji se upravio prema country-rock zvijezdama. “Reunions” je njegov sedmi solistički album, a prateći sastav The 400 Unit njemu je poput Crazy Horsea Neilu Youngu.

Malo s njima, malo bez njih, ali Isbell gotovo uvijek “u sridu” pa tako i na “Reunions” u produkciji već nekoliko godina najjačeg country producenta Davea Cobba. Ovo nije striktno country album, osim što se bavi specifičnom težinom života, jer Jason odlazi i u “susjedne” žanrove, no ponovo zadivljuje rukopisom kojim parira Ryanu Adamsu, Jeffu Tweedyju, Neilu Youngu, Sturgillu Simpsonu i Chrisu Stapletonu. Čak je i na top-listama.

MARGO PRICE
That’s How Rumors Get Started

Margo Price diskografsku je karijeru začela na Third Man Records, diskografskoj kući Jacka Whitea, kao tradicionalna country pjevačica nalik Loretti Lynn da bi na trećem albumu u produkciji Sturgilla Simpsona i pratnji bitno drugačijih glazbenika poput Pina Palladina, Benmonta Tencha i Matta Sweenyja, zazvučala nalik Stevie Nicks iz prve polovine 80-ih. Naime, “That’s How Rumors Get Started”, koji i naslovom podsjeća na “Rumours” Fleetwood Maca, slijedi i AOR crtu tog megauspješnog albuma.

Kako zvukovno, jer ovdje se country miješa s pop-rock i new wave glazbom, tako i kontekstualno jer Margo, čiji glas sadrži boju i teksturu medljikovca otopljenog u grapi, donosi set ispovjednih pjesama u kojima likuje što joj je bivši sada samo bivši. Kćer farmera sa Srednjeg Zapada, da parafraziram naslov njezinog debija, sada je zrela žena koja se lako snalazi i u gradu.

THE CHICKS
Gaslighter

Jack Antonoff je producent koji je do multiplatinastih naklada uzdignuo Taylor Swift, Lorde i Lanu Del Rey, a sada se primio i zaguljenog zadatka reanimacije Dixie Chicksa koje su zbog napada na Georgea W. Busha i američku intervenciju u Iraku bile prisiljene dugo pauzirati i na koncu odlučile promijeniti ime u Chicks.

Toliko i o demokraciji u SAD-u. Njihov posljednji album “Taking The Long Way” (2006) producirao je Rick Rubin, no “Gaslighter” je posve drugačije naravi jer dok je Rubin rokerizirao Dixie Chicks, Antonoff sada Chickse uvodi u svijet popa. Obično ovakve albume izbjegavam u širokom luku, ali “Gaslighter” je ukusan spoj teško spojivih glazbenih svjetova country i plesne glazbe.


HINDS
The Prettiest Curse

Kolika je šansa da ponajbolji pop album na engleskom jeziku u 2020. godini snimi španjolski ženski garage-rock kvartet? Bitno manja nego da vas smrtno pokosi Covid-19, no baš se to dogodilo jer treće dugosvirajuće izdanje madridskih Hindsa, “The Prettiest Curse”, toliko je slatko da mu je nemoguće odoljeti. Njihovi refreni su dječje jednostavni i zabavni, ali tako efektni i inteligentni da se čovjek mora dobro zamisliti kad je nešto slično posljednji put čuo. I kad mu je na licu zbog pop glazbe toliko igrao osmijeh.

Probajte zamisliti Breederse kako u desetak verzija izvode onaj jedan hit španjolskog ženskog pop sastava Las Ketchup i nećete biti ni blizu slatkog grijeha Hindsa čiji novi album “The Prettiest Curse” (“Slatka psovka”) nosi i perfektno pogođen naslov.

HAIM
Women In Music Pt. III

Na šarm i čari triju sestara Haim, bez obzira na visoka mjesta na top listama, dosad sam ostajao imun, ali njihov treći album osvojio me pitkošću i lakoćom spajanja stilova nalik onome Vampire Weekenda. Još je nevjerojatnije što iza ovako vrckastog i poletnog seta pjesama stoje melankolija, depresija pa i strah od kancerogenog tumora pa je lako zaključiti da je glazba svrsishodan lijek za mnoga stanja.

Čak i da nije tako, teško je ne uživati u igricama trija Haim u kojima se poput autića u lunaparku veselo sudaraju stilske značajke Fleetwood Maca, Lou Reeda, Led Zeppelina, Princea, Joni Mitchell, Feist i New Ordera u vješto posloženoj pop optici.

THE BETHS
Jump Rope Gazers

Nema pomoći onome tko ne shvaća da je punk i u 70-ima ponekad bio i perfektna pop glazba, a onaj tko misli da se i danas na tom sukobu ne može stvoriti nešto podjednako dobro neka presluša drugi album novozelandske grupe The Beths u kojoj pjeva Elisabeth Stokes, a bubnjeve svira naše gore list Ivan Luketina-Johnston.

Još je nevjerojatnije da su se njih dvoje, gitarist Jonathan Pearce i basist Benjamin Sinclair u Aucklandu upoznali na studiju jazza da bi kao bend otišli u posve drugom pravcu. Naime, pjesme The Bethsa teško da mogu biti jednostavnije i u pop i u punk smislu, a s perfektnim balansom između ekstatičnog ritma, brzog okidanja gitarističkih rifova i ljepljivih refrena. Kao da u Buzzcocksima ili ranom Weezeru pjevaju Courtney Barnett ili Jenny Lewis.

ROLLING BLACKOUTS COASTAL FEVER
Sideways To New Italy

“Sideways To New Italy” australskog kvinteta Rolling Blackouts Coastal Fever nije sjajan kao njihov debi “Hope Downs”, koji osobno smatram najboljim glazbenim izdanjem 2018. godine, no 99% bendova nikada neće snimiti ni ovako dobar album. Ako je “Hope Downs” bio idealan soundtrack tog, bitno opuštenijeg ljeta, “Sideways To New Italy” također nije daleko da nam ovo, mnogo hektičnije ljeto, učine podnošljivijim jer Rolling Blackouts Coastal Fever ponovo zadivljuju sposobnošću da s tri gitare i vokalnim harmonijama pletu osunčane melodije na tragu The Go-Betweensa i The Triffidsa, The Chillsa i The Cleana, Dinosaur Jr. i The War On Drugs, Beach Boysa i Beatlesa, Big Stara i Teenage Fancluba. I dalje izgledaju poput konobara u mort sezoni, ali sviraju kao po špagi.

WOODS
Strange To Explain

Doista, jako je “Strange To Explain”, odnosno čudno za objasniti, da kvintet Woods dolazi iz Brooklyna 21. stoljeća, a ne iz San Francisca 60-ih. Još je čudnije, na moju sramotu, što sam ovaj psihodelični folk-rock bend čuo tek sada iako im je ovo već jedanaesti album, ujedno i prvi nakon što su Earl i Taveniere surađivali na jedinom albumu Purple Mountainsa nakon čijeg je snimanja lider David Berman izvršio samoubojstvo. Žao mi je nesretnog Bermana, ali i drago da Woods nastavljaju dalje s tako elegantnim i elastičnim, suptilnim i senzualnim albumom koji zvuči poput zlatnog mosta između grupa Love i Fleet Foxes.

KHRUANGBIN
Mordechai

Veza između Teksasa i psihodelije, zahvaljujući Rokyju Ericksonu, stara je koliko i taj glazbeni žanr, no ipak je prilično neobjašnjivo da se u teksaškom seocetu Burton (359 stanovnika prema posljednjem popisu) oformi bend koji zvuči kao da mu članovi potječu iz Düsseldorfa, Detroita i Manchestera.

Naime, Khruangbin na albumu “Mordechai”, prvom s pjevanjem, destiliraju Krautrock, funk, soul, dub, disco i jazz; kao da ih je greškom netko doveo na Zrće na kojem ionako nema partijanera. Još je uvrnutije što je taj bend u suradnji s teksaškim crnoputim pjevačem Leonom Bridgesom početkom minulog prosinca, koji nam sada izgleda davno i normalno, izbacio predivan country-soul “Texas Sun”, ultimativnu pjesmu ljeta 2020. godine; tjeskobnijeg i depresivnijeg od bilo kojeg ljeta u ovom stoljeću.

Što smo sve izostavili, a također treba poslušati

Ovaj osobni izbor inozemnih glazbenih izdanja iz protekla tri-četiri mjeseca bio bi potpuniji da sadrži i albume Tame Impale, The Chatsa, No Agea, Sports Teama, Bananaguna, Eartha, Rose City Banda, Stevea Earlea, Rufusa Wainwrighta, Rona Sexsmitha, Baxtera Duryja, The Streetsa, Ghostpoeta, Dona Bryanta, Raya LaMontagnea, Jamie Wyatt, Nadine Shah, Shabake & The Ancestorsa...

Uz jučer objavljeni “A Hero’s Death” irskog post-punk benda Fontaines D.C. u ovaj pregled valja uvrstiti i nove albume The Strokesa, Pearl Jama, Boba Dylana, Neila Younga, Lucinde Williams, Laure Marling, Fione Apple, Tonyja Allena & Hugha Masekele, Einstürzende Neubautena i Norah Jones o kojima ste mogli čitati na stranicama Jutarnjeg lista. Čak i Taylor Swift ima zanimljivo novo djelo, “folklore”, no o tome drugom zgodom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. kolovoz 2020 20:47