Nema sreće bez Kim Deal; to je sažetak diskografije Pixiesa. S njom ili bez nje mogu pružiti sjajne ili solidne nastupe, no bez Kim ni “Indie Cindy” (2014), ni “Head Carrier” (2016), a ni “Beneath The Eyrie”, treći nakon ponovnog okupljanja 2004. godine, nije album kojim bi glavni autor, pjevač i gitarist Black Francis uspio dosegnuti famoznu glasno-tiho-glasno dramatiku i kreni-stani-kreni tenziju.
Tu i tamo, uz pouzdanog Joeya Santiaga na solo gitari i Davida Loveringa za bubnjevima te Paz Lenchantin za basom i drugim mikrofonom, zaiskri kakva tečna melodija kakve je Francis razvaljivao na albumima Pixiesa prije raspada ranih 90-ih.
Nažalost, to su tek povremeni bljeskovi genija koji se s bendom muči dosegnuti staru magičnost pa je “Beneath The Eyrie” debelo ispod razine ne samo legendarnih izdanja Pixiesa iz 80-ih nego i bitno slabiji od nervoznog i napetog “All Nerve” (2018) The Breedersa u kojima su snage ponovo udružile sestre Kim i Kelley Deal.