LIVE IN STUDIO

Neobjavljeni album Princea: Treće posthumno izdanje efektan je kontrapunkt crne i bijele Amerike

Prince
 Capital Pictures/Backgrid/Backgrid Uk/Profimedia
Prince je iste te 2010. pustio slabašni "20Ten", a ovaj dragulj ostavio da skuplja prašinu, što je ne samo neobično nego i bizarno

Danas bi nešto tako bilo nemoguće zbog pandemije, no i 2007. godine bilo je čuđenja kad je Prince nakon promotivno važnog i prestižnog nastupa na američkom Super Bowlu, umjesto da ode na europsku turneju, tri tjedna nastupao samo u londonskoj O2 Areni i nagnao publiku da mu "dođe pred noge", a potom i "jede iz ruke". Taj trodijelni serijal koncerata na koji se prije ekonomske krize i odavde letjelo avionom - eto, što je "staro normalno" - bio je njegov veliki trijumf iako već deset pa i petnaest godina nije bio diskografski važan kao od konca 70-ih do ranih 90-ih. "Musicology" (2004), "3121" (2006) i "Planet Earth" (2007) imali su blistavih momenata s kojima je "vilenjak" ukazao da nije izgubio sve svoje "magične moći", no bio je to samo odraz ranijeg sjaja.

Više je duhova uzburkao s time što je "Planet Earth" u Velikoj Britaniji bio besplatno dijeljen uz nedjeljno izdanje tabloida Daily Mail da bi nakon slabijeg i preopširnog trostrukog "LotusFlow3r" (2009) ponovo jednostruki "20Ten" (2010) dijelio besplatno uz britanski Daily Mirror i još neke dnevne listove u Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj. Naznake povratka u formu stigle su s albumima "Plectrumelectrum" i "Art Official Age" iz 2014. da bi godinu dana kasnije opet bitno slabijima "HITnRUN Phase One" i "HITnRUN Phase Two" skrenuo pažnju na sebe time što ih je prvo pustio u optjecaj preko Tidala, a tek potom u regularnu prodaju koja danas odlazi u povijest. Nažalost, 2016. godine umire pod okolnostima koje bivaju razjašnjene tek obdukcijom, ali u njegovom Paisley Parku, kažu neki, uskladišteno je oko osam tisuća snimaka.

Efektni "Piano And A Microphone 1983" predstavio je nikada ogoljenijeg Princea, samoga za klavirom i mikrofonom u intrigantnoj niski ranih snimaka njegovih dobro poznatih pjesama i zgodnih dodataka i umetaka. "Originals" (2019) je okupio set demo snimaka iz zlatne ere Princea, od ranih 80-ih do ranih 90-ih, ali ni taj nije "zagubljeni" album koji Prince iz nekog razloga nije objavio. No baš to jest recentni "Welcome 2 America", takozvani "live in studio" album koji je osmislio i realizirao 2010. godine pa iz nepoznatog razloga ostavio neobjavljenog. Pitanje je bi li ga i sada izdao da je poživio, ali dobro da su to učinili oni koji upravljaju njegovom glazbenom ostavštinom. Ne da je čudno što je iste godine u optjecaj pustio slabašni "20Ten", a ovakvo, zamalo remek-djelo ostavio da skuplja prašinu na policama Piasley Parka, nego je takva odluka čak i bizarna. Jer "Welcome 2 America" nije samo najimpresivniji komad glazbe koji je Prince, koliko nam je zasad poznato, snimio u dvadesetak godina prije prerane i tragične smrti nego i potencijalni klasik u cijelom njegovom opusu. Iz više razloga.

Prvi je da dobrim dijelom pjesama s "Welcome 2 America" stapa tadašnju američku depresiju i gubitak vjere u američki san koji je prerastao u okrutnu kapitalističku noćnu moru pa osobno "ropstvo" (kako je smatrao) spram diskografa iz 90-ih i neuralgije između bijelaca i crnaca koje će iznova eksplodirati desetak godina kasnije. Doima se kao da je neke pjesme s ovog albuma snimio nakon oformljavanja građanskog pokreta Black Lives Matter i za vrijeme Trumpove vladavine, a ne prije jedanaest godina tijekom kojih smo doživjeli recesiju i pandemiju kakvih nije bilo zamalo cijelo stoljeće.

U drugim pjesmama, koje ne počivaju na sudaru bijelog i crnog, kapitala i rada, vlasnika i podjarmljenih, Prince poziva ne putene užitke kakvih se nauživao tijekom burnog života premda je prije i poslije svega ostao maštoviti radoholičar i ludist te fascinantan autor, glazbenik i pjevač. Drugi razlog zbog kojeg je "Welcome 2 America" - na kojem je sukobio ono najgore i ono najbolje suvremene Amerike - tako zanimljiv je pristup glazbi. Za Princea je već u njegovoj zlatnoj eri, osim ako niste pali s Marsa, bilo jasno koliko duguje prethodnicima poput Curtisa Mayfielda, Sly Stonea, Isaaca Hayesa, Jamesa Browna, Georga Clintona, Bootsyja Collinsa ili Jimija Hendrixa. "Welcome 2 America" ne samo da produbljuje i naglašava tu vezu nego zvuči poput funk, soul i rhythm & blues albuma u izravnom dosluhu sa socijalno angažiranim remek-djelima spomenutih iz kasnih 60-ih i ranih 70-ih godina 20. stoljeća. Na koncu, kao u lošem vicu, vrckasta pop-rock pjesmica "Hot Summer" možda je i najprimjerenija za ovo pakleno ljeto.

DURAND JONES & THE INDICATIONS

Dovoljno za ljetni eskapizam i neobavezno slušanje dok oko vas pirka maestral, ali ne i više od toga

Proljetos sam vas upozorio na "Introducing...", debi album mladog bijelog američkog pjevača Aarona Frazera u produkciji Dana Auerbacha iz The Black Keysa. Njegov falseto, barem meni, zvuči neodoljivo, to vrijedi i za njegove pjesme s raskrižja soula, funka i gospela, a Frazer je i glavni autor, bubnjar i često pjevač rasno mješovite grupe Durand Jones & The Indications čiji je treći album "Private Space" ukusna restaurizacija soula i funka na prijelazu u disco. Rock bendovima bi se takav retro pristup zamjerao, no ako se bavite discom, onda takav postupak, biva tako, nije problem.

Stoga bi i Durand Jones & The Indications nekome bitno mlađem od mene mogli biti kul, no problem je što se njihove stilizacije, tek povremeno modernizirane sintetičkim zvukovljem, previše oslanjaju na manje-više istu formulu, a nedostaje im onog žara koji je Frazer razgorio svojim debi albumom. Dovoljno za ljetni eskapizam i neobavezno slušanje dok oko vas pirka maestral, a vi držite čašu ili flašu hladnog omiljenog napitka, ali ne i više od toga jer se ovaj kritičar sjeća niza pamtljivijih disco i funk klasika iz 70-ih. Frazer je i ovdje najjača karika, ali "Private Space", unatoč prizivanju "starog normalnog" i tema koje bi nam bile daleko draže od bavljenja pandemijom, nije uvjerljiv koliko njegov "Introducing..."

LEON BRIDGES

Treći mu album nije ušao u Top 5. Šteta jer posrijedi je zamalo klasik afro-američke glazbe

Da nije iskrsnuo "zagubljeni" Princeov album, glavni akter današnje rubrike bio bi Leon Bridges čiji treći album, za razliku od prva dva, nažalost nije ušao u američki Top 5. Šteta jer posrijedi je zamalo klasik afro-američke glazbe. Leon, rođen 1989. godine u Atlanti, a već neko vrijeme živi u Forth Wortu u kojem je s grupom Khruangbin snimio "Texas Sun", jedan od najljepših country-soul singlova svih vremena.

I prije toga me "kupio" retro-soul albumom "Coming Home" na kojem je zvučao poput nasljednika Sama Cookea i Otisa Reddinga da bi na drugom albumu "Good Thing" podsjetio na Marvina Gayea i Ala Greena. Surađivao je i s country-pjevačicom Kacey Musgraves, blues gitaristom i pjevačem Garyjem Clarkom Juniorom te rock kantautorom Johnom Mayerom.

Na modernijem "Gold-Diggers Sound", iz istoimenog studija u Los Angelesu, Bridgesov pogled ostaje uperen u "bolju prošlost" soula i funka, začinjenog bluesom, countryjem i jazzom. Time, a i bojom i zrnatošću glasa, srodan je i Michaelu Kiwanuki pa nije slučajno da je i Bridgesova skladba "River", poput Kiwanukine "Cold Litle Heart" samo manje zamjetno, iskorištena u seriji "Big Little Lies". Nije svaka Bridgesova skladba podjednako upečatljiva, ali u američkoj pop glazbi danas, jer većina odoše u repere, malo je toliko izražajnih crnačkih pjevača.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. listopad 2021 10:49