Da se prošle godine nije dogodilo čudo s albumom “21” Adele, moglo bi se ustvrditi kako je djevojkama gotovo pa nemoguće uspjeti u pop glazbi ako su izvan proporcija manekenki. Uz pomoć auto-tuninga glas ionako više nije bitan, ali u vrijeme terora slike, stas i lijepo lice bitniji su no ikada prije u povijesti pop glazbe.
No, ako netko pojavom odstupa od manekenskog stasa i lica modela - mnogo više od Adele - onda je to oniža i podeblja lezbijka Beth Ditto, pjevačica trija Gossip.
Ponosna na obline
Već bi samo zbog činjenice da se nimalo ne trudi sakriti svoje obline i seksualnu orijentaciju nego ih, Bogu hvala, s ponosom ističe te njezinih nepobitnih vokalnih kvaliteta, trebalo poželjeti da s petim albumom “A Joyful Noise” Gossip nadmaše uspjeh požnjeven prethodnim albumom “Music For Men” u produkciji Ricka Rubina. Pjesma “Heavy Cross” sa spomenutog albuma u Njemačkoj je postala najprodavanijim inozemnim singlom u povijesti tamošnje top liste, a sa 82 tjedna u njemačkih Top 100 pregazila sve dotada najdugovječnije Top 100 singlove.
Ako je Rick Rubin “Music For Men”, na postulatu prvog hita Gossipa “Standing In The Way Of Control”, osmislio kao sraz soul vokala, disco ritma i post-punk gitara te Gossip priveo k mainstream publici, ali još uvijek u dosluhu s punk korijenima benda, Bill Higgins je “A Joyful Noise” realizirao kao dance i electro-funk album, manje u dosluhu s prijašnjim radovima benda, a više s mišlju na ostavštinu Madonne. Taj “komercijalan” potez mogao bi odbiti dosadašnje poklonike Gossipa, ali ne i nužno prizvati publiku današnjih dance starleta.
Higginsova produkcija u skladu je s njegovim najpoznatijim producentskim poslovima, onima za Girls Aloud i Sugababes, ali i donekle neočekivan za Gossip, ma koliko se u njihovim ranijim pjesmama uz post-punk provlačila dance i disco crta.
Podsjeća na Abbu
Ipak, “A Joyful Noise” nije zbirka slabašnih dance pjesmuljaka nego kolekcija electro-pop hitova kojoj je teško odoljeti jer slatkoća melodija i zarazan ritam za plesne podije obavijeni su tamnijim, sjetnijim i suptilnijim tonovima kakvi se u dance žanrovima rijetko mogu naći. Beth Ditto glasom ponovo briljira i izražava cijeli set emocija pa se stječe dojam da je posrijedi album kakav je Madonna trebala, ali nije znala snimiti.
Smirenije pjesme poput “Casualties of War” podsjećaju i na Stevie Nicks pa čak i na ABBA-u koju je posljednjih godinu dana Beth intenzivno slušala dok singl “Perfect World” posjeduje himničnu kvalitetu “I Will Survive” Glorije Gaynor. Za novi smjer Gossipa moglo bi se kao inspiraciju navesti i New Order, Pet Shop Boys i Heaven 17. Zbog vokala Beth Ditto, zadržan je duh soula, bluesa i gospela.
Vjernim poklonicima Gossipa povremeno će nedostajati snažnije izražena gitara Bracea Painea, no u “slatkom dancefloor grijehu” okorjelog rock kritičara to i nije veliki propust jer “A Joyful Noise” nije samo album za plesne podije nego i zbirka pjesama o razbijanju okova male sredine, potrazi za poslom i ljubavnim vezama koje češće završavaju suzama nego hepiendom.
“A Joyful Noise” čini ono što mali broj albuma danas uspijeva - zove na opetovano slušanje i to gotovo svih pjesama.