Nova sezona Zagrebačke filharmonije uz novog ravnatelja Filipa Faka i šefa dirigenta Dawida Runtza počela je 29. rujna Crvenim ciklusom u odličnom raspoloženju. Publika se nakon ljetne stanke uželjela dobrih tradicionalnih koncerata, što joj je i osnovna namjena, a u ovom su se isprepleli zvuci nepoznatog Mozarta iz njegove najranije dobi, zrelog Béle Bartóka i najpoznatije Dvořákove simfonije "Iz novog svijeta".
I danas zvuči bajkovito da je Amadeus svoju prvu simfoniju skladao kao osmogodišnjak! No, kako uz genija pristaju bajke, u Mozartovu kratkom životu nažalost samo glazbene, tako i njegov simfonijski prvijenac obasjava put koji će ispuniti s još 40 djela istoga žanra. Dakako, 1. simfonija u Es-duru KV 16 još ne sluti kako će se Mozartov simfonizam sazrijevanjem dalje razvijati, no prepoznatljiv duh otkriva jedinstveni ludistički rukopis koji nitko njegova vremena, pa i poslije, neće dosegnuti. U laganom, prozračnom ozračju delikatno disponiranih filharmoničara dječački je Mozart osvojio i posvetio ono što je slijedilo.
Malen mocartijanski sastav orkestra odjednom se ispunio moćnim velikim simfonijskim, kakav traži Bartókov violinski koncert nastao sredinom 20. stoljeća. Bio je to čudesan osjećaj svjedočenja što je sve glazba željela i ostvarila u rasponu od stoljeća i pol! A tada je stigao sjajni violinist Roman Simović uhvativši se u koštac s bogatstvom glazbe koja je kao i sve drugo iz Bartókove kajdanke postavila neka važna mjerila za glazbu našeg vremena. Vrhunski Simovićev virtuozitet, oplemenjen tankoćutnim osjećajem za iskorake u klasično/moderno (fenomenalna kadenca u prvome stavku), udružio se u snažan dijalog s besprijekornim orkestrom zahvaljujući dragocjenoj muzikalnosti Dawida Runtza. Oduševljenju u auditoriju nije bilo kraja, Simovića nisu pustili bez dva dodatka. Filharmoničari su pokazali izvrsnu formu, a gradski oci, koji su dolaskom na koncert konačno pokazali interes za klasičnu glazbu, mogli su se uvjeriti koliko je ona, takva tradicijska, važna za kulturu grada.