Od pandemije nadalje nažalost rijetko je koji koncert klasične glazbe u Lisinskom pun do posljednjeg mjesta kao što je to redovito slučaj s jednogodišnjim tamošnjim nastupima Ive Pogorelića. Taj umjetnik ni u 68. godini ne osjeća zamor materijala ni ne planira otići u mirovinu, a jednako to od njega ne očekuje ni zagrebačka publika. Odlasci na njegove koncerte koji su puno više od tek slušanja glazbe, svojevrsni su obredi s aurom svetosti, hodočašća geniju našega doba naša su nužna duhovna obnova. TO čini direktan susret u akustičnom prostoru bez razglasa s genijem kakvi su u povijesti bili Mozart, Chopin i Liszt, a s Lisztom ovoga umjetnika veže i direktno pedagoško naslijeđe koje je upio od svoje pedagoginje Alize Kezeradze koja mu je do svoje smrti bila i životna partnerica. On je prema generacijskoj liniji u slijedu pedagoga sedmi nakon Beethovena i peti nakon Liszta, što mu osigurava posebno mjesto u povijesnoj konstelaciji svjetskog pijanizma.
No, puno više od same pedagogije, on je od sebe napravio glazbenog gurua čiji koncerti čine razliku. Uvijek redefinira poznata remekdjela koja je nebrojeno puta već izvodio i snimao, kojima se rado vraća kako bi uvijek iznova iščitao skrivene odjeke i fraze. Tako je ovaj puta, u subotu 21. veljače, na koncertu prestižnog ciklusa Lisinski subotom, donio osmišljeni presjek svojega repertoara, od baroknih pijanističkih temelja u Bachovog Engleskoj suiti, preko Ravelovih lelujavih modernističkih Otmjenih i sentimentalnih valcera, sve do Brahmsovih romantičnih Triju intermezza i u posljednje vrijeme za njega nezaobilaznih Beethovenovih sonata kojima se najčešće vraća. To je program koji je Pogorelić najprije sastavio za zagrebački recital, da bi ga kasnije predstavio i publici diljem svijeta na svojim mnogobrojnim turnejama na koje se sprema. Postoje kolege i publika koji ne vole njegovu ekstravagantnost i rastakanje partitura, no, nitko ne ostaje ravnodušan kad osjeti čaroliju u prostoru kojim on zavlada i sve ostaje podređeno samo jednom: doživljaju čiste umjetnosti u spoju skladatelja i interpreta. On je kreativni interpret koji nikad ne svira samo note, nego nalazi u njima prostor za svoju kreaciju tempa, boje, ritma i agogike, to su njegovi prostori stvaranja i po tome je poznat u svijetu, još otkako je pozornost svjetske javnosti privukao 1980. kao nesuđeni finalist Chopinova natjecanja u Varšavi kad je Martha Argerich demonstrativno napustila ocjenjivački žiri poručivši svijetu "Ovaj je mladić genije!".
Odmak od uštogljenih normi i nametnutih okvira koje ograničavaju glazbenu maštu interpreta uvijek su bili i ostaju njegov moto po kojemu prepoznajemo njegove nastupe u moru velikih pijanističkih talenata. Uz rasprodanih 1850 sjedala dvorane dodano je još stotinjak stolica na sceni iza klavira, svojevrsni "nijemi zbor" iza klavira. Publika je tako gledala jedne druge, i međusobno u očima i licima upijala oduševljenje, blaženstvo i smiraj koji pruža Pogorelićev interpretski credo. I dalje se ne odvaja od nota, s jedne strane pokazujući ljudskost zbog očigledne traume s memorijom u mladosti, ali i posvećenost te poštovanje notnog zapisa velikih skladatelja čija djela izvodi. Na zagrebačkim koncertima znali su mu stranice okretati razni kolege glazbenici obožavatelji, kao što je to jednom bio i gitarist Petrit Çeku, ali posljednjih godina to je sada uvijek isti, mladi srpski muzikolog Stefan Cvetković koji kao dio njegova menadžerskog tima putuje s njime na koncertima i piše sve tekstove za njegovu web stranicu i programske knjižice.
Ta nijema povezanost između dvojice je fascinantna; kako mladić zna točno kako i gdje pomoći velikom umjetniku da ne gubi oko na notama, kao da iz njih uvijek iznova iščitava neku novu božansku poruku svijetu. Bachom se najviše vratio u svoje početke kad je obožavao tog skladatelja, kao i Scarlattija i Mozarta, te čiste tokatne brzace na način vergla, imitirajući zvuk starinskog "dobrougođenog klavira". Kratko i nevoljko se poklonivši nakon 1. engleske suite u a-molu BWV 807 odmah je požurio Ravelovim valcerima otkrivati na istom koncertnom klaviru njemu omiljene marke drugi spektar tonova, nakon akordnog raspršavanja nižući prozirne kristaliće i kapljice zvuka u svim nijansama. Nezamisliva čuda od tonova proizvodi ovaj umjetnik na samo jednom glazbalu, u rasponu od fanfara do magličastih oblačića u jasnoj dramatizaciji struktura pojedinih stavaka.
Odlučivši se za višestavačna djela, radije nego minijature, nakon stanke je nastavio s tri intermezza za klavir op. 117 Johannesa Brahmsa započevši svoje notorno rastakanje glazbenog materijala i sloga do neprepoznatljivosti, pretvorivši romantičnog skladatelja u zamišljenog impresionista. Naposljetku je pogorelićevska estetika najviše došla na svoje u epohalnoj posljednjoj Beethovenovoj 32. sonati u c-molu, op. 111 u čija je dva stavka pokazao sve svoje adute, gdje smo ponovno čuli onu njegovu mladenačku crtu ekstremnog uranjanja u klavijaturu, nakon cijele večeri doživjeli konačno puni ton klavira, ali opet u završnici uz nebeske girlande, čudesne dvostruke trilere i boogie-woogie trikove kakve jedino on može izvući iz partiture bečkog klasika. Oduševljenom pljesku nije bilo kraja kojemu se odužio izvevši u dodatku Chopinovim Nocturnom opet vrativši se ljepoti klavirskog snenog polu-tona.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....