Odlazak na ovojesenski nastup Nicka Cavea i njegov The Bad Seeds u ljubljanski Tivoli zagrebačke i hrvatske “veterane” takvih hodočašća podsjetio je na pohođenje Caveovih ljubljanskih koncerata tijekom 80-ih i 90-ih.
Pri ulasku u pretijesnu i prenakrcanu malu dvoranu Tivolija, koja je na trbinama pucala po šavovima, hrvatski se čuo koliko i slovenski, baš kao na Kodeljevu 1987. godine kad je Cave bio na rubu rasula, ali i veličanstven u svom nihilizmu, odnosno na povijesnim koncertima na Križankama tijekom 90-ih.
On je još uvijek neumoran i vješt krotitelj beštije zvane rock’n’roll, jedan iz stare garde koja zna kako ražestiti pa raspomamljenu zvijer natjerati da mu jede iz ruke, kao i publika koja opravdano pada u afan kad god drmne kukovima, zajeca na koljenima, objesi se poput Isusa na križu, zavitla mikrofonom iza čijeg bi se stalka mogao sakriti koliko je mršav, zareži poput razljućenog Boga ili podivlja poput derviša ospjednutog demonima.
Kad sjedne za klavir, Cave se pak može uvući pod kožu bilo kome tko ima barem malo smisla za melodiju. “The Weeping Song”, “Into My Arms”, “The Mercy Seat” i “Papa Won’t Leave You, Henry” koju je publika iskamčila na bisu su vječne, a i nove skladbe zavodljive su poput “starih hitova”.
Ovisno o glazbenom predlošku, on na sceni i danas utjelovljuje neke od najvažnijih osobina koje su utjelovljavali Elvis Presley i Johnny Cash i koje i danas utjelovljuju Iggy Pop i Tom Waits, a dok je izvodio “Red Right Hand”, tijekom koje je inteligentno zajebavao ljude koji ga uporno snimaju kamerama svojih “pametnih telefona”, shvatio sam da je neizmjerna šteta što nikada nećemo saznati kako bi kao 50 i kusur godišnjaci funkcionirali prerano preminuli Jim Morrison i Ian Curtis.
U uvodnom dijelu koncerta čak je djelovao supijano i razgoropađeno poput Morrisona ili neurotično i rastrgano poput Curtisa. Kao da je potegnuo lajnu “koke” dok mu bend kljuca na “horsu”. Podsjetilo me to na njegovu autodestrukciju na Kodeljevu, posebice tijekom izvedbi “Tupela” i “From Her To Eternity”, ali stvar se nije otela kontroli jer već je godinama čist od narkotika.
Nešto ludosti, srećom, ipak je ostalo, a i The Bad Seeds su unatoč promjeni članova tijekom godina ostali fascinantno kapacitiran prateći sastav koji bez problema mijenja rock'n'roll za blues, gothic-country za proto-punk, folk za gospel, furioznu buku za pastoralni sklad, grubost za nježnost, bijes za oprost grijeha.
U dosluhu s posljednjim, prekrasnim, ali i prilično mirnim novim albumom “Push The Sky Away” s kojeg su uz uvodnu “We Know Who U R” najdojmljivije zazvučale elegantna “Mermaids” i napeta “Higgs Boson Blues” tijekom koje je ležeći na prvim redovima dao publici da mu osluškuje srce, The Bad Seeds su djelovali kao da izvode unplugged koncert za 4000 ljudi s tek tu i tamo sumanutim uletima električne gitare i violine čupavog, bradatog i glazbom totalno opsjednutog Warrena Ellisa.
Ono što me zasmetalo bila je skokovitost repertoara. Svako malo bi jednu ili dvije tiše i mirne skladbe zamijenile jedna ili dvije bučnije. Ne, nije bilo loše.
Sveti Nick je i u za njegove standarde prosječnom izdanju moćniji, karizmatičniji i poetičniji od barem tri četvrtine rock i pop izvođača na njihovim najboljim koncertima. Sve što želim reći je da sam doživio impresivnije Caveove nastupe.