Dragašev intervju

Nick Mason: Syd Barrett je bio nevjerojatan talent koji se mogao realizirati i bez Pink Floyda

Nick Mason tijekom nastupa sa svojom grupom  Saucerful of Secrets u travnju  2019. u SAD-u

 Dan Deslover/Rmv/Zuma Press/Profimedia/Dan Deslover/Rmv/Zuma Press/Profimedia
Uoči njegova nastupa sa svojim bendom Saucerful Of Secrets na Zagrebačkom velesajmu 31. svibnja rock kritičar Jutarnjeg razgovao je s legendarnim bubnjarem Pink Floyda

Pandemija korone je prošla, barem za sada, pa će u Zagrebu napokon, 31. svibnja na Velesajmu, nastupiti Nick Mason's Saucerful Of Secrets, odnosno novi sastav bubnjara Pink Floyda koji uživo izvodi neke od najstarijih skladbi tog slavnog rock-benda. Pink Floyd nikada nije nastupio u Hrvatskoj, a nakon nastupa Rogera Watersa u Zagrebu i Splitu te Davida Gilmoura u Puli, koncert Nick Mason's Saucerful Of Secrets zaključit će "tris" pojedinačnih dolazaka članova Pink Floyda u Hrvatsku. Bit će to prigoda za suočavanje s pjesmama Pink Floyda koje je taj bend relativno rijetko izvodio tijekom 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća. Njima se nisu pretjerano bavili ni David Gilmour ni Roger Waters, pa se može reći da Nick Mason na svoj način vraća dug Sydu Barrettu, geniju iz rane, psihodelične faze Pink Floyda, koji je nakon odlaska/izbacivanja iz benda, nažalost, doživio psihički slom.

Što nas otprilike očekuje na Zagrebačkom velesajmu možete čuti na dvostrukom albumu uživo "Live At The Roundhouse", koji je Nick Mason's Saucerful Of Secrets objavio u rujnu 2020. godine. Budući da većina fanova Pink Floyda najbolje poznaje pjesme s albuma "The Dark Side of The Moon" i kasnijih, Nick Mason je nakanio baciti naglasak na pjesme prvih dvaju albuma Pink Floyda, "The Piper At The Gates Of Dawn" (1967.) i "A Saucerful of Secrets", koji su bili kameni temeljci britanske psihodelične rock-glazbe i snažno su utjecali na razvoj britanskog post-punka kasnih 70-ih i ranih 80-ih. Stoga ne čudi da su u postavi sastava Nick Mason's Saucerful of Secrets glazbenici poput Garyja Kempa iz Spandau Balleta i Leeja Harrisa iz The Blockheadsa pokojnog Iana Duryja.

Uživo bi Nick Mason's Saucerful Of Secrets trebali izvesti i pokoju pjesmu s Floydovih albuma "Atom Heart Mother", "Meddle" i "Obscured By Clouds", a sudeći po albumu "Live At The Roundhouse", posrijedi je daleko manje monumentalan pristup ostavštini Pink Floyda u odnosu na Watersov i manje dorađen u odnosu na Gilmourov, ali slobodniji, pa i eksperimentalan. Trebala bi to biti zgodna prigoda za live susret s manje "izraubanom" ostavštinom Pink Floyda, a time i za intervju putem e-maila s Nickom Masonom, u čije strasti izvan rock-glazbe valja ubrojiti i opsjednutost Ferrarijevim automobilima, utrkama i nogometom. Valja navesti i Masonovo zalaganje, kroz neprofitnu organizaciju Featured Artists Coalition, za prava mladih glazbenika u glazbenoj industriji čije promjene štete razvoju talenata kakav je nekoć bio i Syd Barrett, bez kojeg pak ne bi bilo ni Pink Floyda, a time ni Nicka Masona kao jednog od najslavnijih bubnjara u povijesti rocka.

Koja je tajna Nick Mason's Saucerful Of Secretsa? Konkretnije, koja je ideja iza osnivanja vašeg sastava? Očito je da novac nije glavni pokretač te ideje.

- Zapravo je ideja o Nick Mason's Saucerful Of Secretsu krenula od gitarista Leeja Harrisa, koji je bio na jednom koncertu Davida Gilmoura i pomislio kako bi bilo sjajno da se učini nešto slično, ali s manje eksploatiranim pjesmama grupe Pink Floyd. Uhvatio me je u pravom trenutku jer sam nakon rada na izložbi 'Pink Floyd: Their Mortal Remains' za londonski Victoria & Albert Muzej shvatio koliko mi nedostaje sviranje i izvođenje glazbe umjesto da o njoj samo govorim.

image

Nick Mason je bacio naglasak na pjesme s prvih dvaju albuma Pink Floyda, "The Piper At The Gates Of Dawn" (1967.) i "A Saucerful of Secrets" a trebali bi čuti i pokoju pjesmu s albuma "Atom Heart Mother", "Meddle" i "Obscured By Clouds"

Mega/The Mega Agency/Profimedia/Mega/The Mega Agency/Profimedia

Pretpostavljam da bi tisuće glazbenika rado svirale s vama kao legendarnim bubnjarem Pink Floyda. Kako ste i zašto na koncu osnovali Nick Mason's Saucerful Of Secrets s glazbenicima poput Garyja Kempa iz Spandau Balleta, Leeja Harrisa iz sastava The Blockheads pokojnog Iana Duryja, Guya Pratta i Doma Bekena? Čini mi se pomalo čudnim da glazbenike za svoj sastav niste birali između članova ranih britanskih prog-rock bendova iz 70-ih.

- Definitivno nisam imao namjeru oformiti još jedan tribute bend čiji bi članovi bili ludi za time da od note do note sviraju točno onako kako su to činili Pink Floyd ili skidaju svaki ton gitare Davida Gilmoura. Umjesto toga, želio sam surađivati s ljudima čije interesantne glazbene ideje ne potječu iz prog-rock ostavštine, a uz to i da su moji prijatelji s kojima bih bio sretan raditi neko vrijeme. Važno mi je bilo i da su posrijedi glazbenici koji cijene rane skladbe Pink Floyda i tretiraju ih s poštovanjem, ali i kao šansu da se u njima izraze na svoj način i da ih sviraju drugačije, pa i na nov način.

Zašto je većina repertoara sastava Nick Mason's Saucerful Of Secrets temeljena na skladbama s prva dva albuma Pink Floyda, "The Piper At The Gates Of Dawn" i "A Saucerful of Secrets", uz pokoju pjesmu s albuma "Atom Heart Mother", "Medle" i "Obscured By Cloud"? Znači li to da preferirate raniju, psihodeličnu fazu Pink Floyda, u kojoj je predvodnik bio Syd Barret?

- Jedini kriterij pri odabiru pjesama koje izvodimo bio je da su nama najinteresantnije i najzabavnije za sviranje, u nastojanju da postignemo balans između regularnih pjesama, improvizacijskih komada i vrlo strukturiranih komada poput 'Echoes'.

Ipak, s obzirom na vaš koncertni repertoar, možete li objasniti koliko je Pink Floyd bio drugačiji sastav sa Sydom Barretom u odnosu na Pink Floyd bez Syda Barretta?

- Rekao bih da nije nužno na meni da to pojašnjavam. Dovoljno je slušati glazbu Pink Floyda sa Sydom Barrettom, čiji je autorski rad bio totalno unikatan, i bez njega, tako da nam i nije ostalo drugo, nakon njegova odlaska, nego da preuzmemo stvar u svoje ruke i krenemo nekim svojim smjerom, premda i dalje tada kao Pink Floyd. Ta razlika očita je kao i razlika između grupe Genesis s Peterom Gabrielom i grupe Genesis u kojoj nakon njegova odlaska Phil Collins postaje glavni autor i odvodi taj sastav u neki posve drugi pravac.

Znači li to da se Pink Floyd sa Sydom Barrettom i bez njega može percipirati ne kao jedan, nego kao dva benda? Također, vidite li u nekim današnjim sastavima potomke ili nasljednike grupe Pink Floyd?

- Ne želim govoriti ljudima kako bi trebali gledati na grupu Pink Floyd sa Sydom Barrettom i bez njega. Ipak, rekao bih da posrijedi nisu bila dva posve različita benda, ali moje mišljenje je da je nakon odlaska Rogera Watersa, koji je nastavio izvoditi dijelove repertoara Pink Floyda, dok smo s druge strane ostali Gilmour, Wright i ja, bilo moguće govoriti o različitim kontinuitetima tog sastava. Na svakom je da samostalno zaključi koliko je to imalo ili nije imalo smisla. Naravno, uvijek sam ponosan kad se razmatra koliko je bendova nastalo pod utjecajem Pink Floyda, ali odrediti koji bi to bend mogao biti 'sljedeći Pink Floyd', nadilazi 'moju maštu'.

image

Postava Pink Floyda 1967. godine: Roger Waters, Nick Mason, Sid Barret i Rick Wright

Starstock/photoshot/Avalon/Profimedia/Starstock/photoshot/Avalon/Profimedia

Na Reading Festivalu 1989. godine upoznao sam Petera Jennera, tada menadžera Billyja Bragga. U to doba nisam znao da je Jenner bio prvi menadžer Pink Floyda, dok je Syd Barrett još bio u bendu. Biste li bili toliko ljubazni pa mi rekli zašto je Jenner ostao sa Sydom Barrettom umjesto da je nastavio raditi kao menadžer Pink Floyda? Je li moguće da je Jenner više vjerovao u Syda Barreta nego u Pink Floyd?

- To je pitanje na koje bi Peter Jenner jedini mogao dati najtočniji odgovor. Mislim da je Peter smatrao da je Syd nevjerojatan talent koji se može dokazati i realizirati i bez glazbenika koji su nastavili tvoriti grupu Pink Floyd, ali i da je podcijenio mogućnost da Syd može doživjeti psihički slom, što se na koncu i dogodilo. Također je bilo teško anticipirati koliko Roger Waters i David Gilmour mogu napredovati kao autori pjesama i koliko sjajno David može funkcionirati ne samo kao gitarist, nego i kao vokalist. Morate uzeti u obzir i trenutak u kojem je Peter Jenner donio odluku kakvu je donio. Iskreno, moguće je da bih i ja, da sam bio na njegovu mjestu, svoj novac, trud i vrijeme uložio u Syda umjesto u Pink Floyd, koji su u to doba bili najprepoznatljiviji kroz personu i autorstvo Syda Barretta.

Jedini ste od svih članova svirali na svim albumima Pink Floyda. Nedostaje li vam Pink Floyd za koji je nakon smrti Richarda Wrighta teško pretpostaviti da bi se mogao ponovo okupiti?

- Mislim da sam se zaista odmaknuo od ideje da se članovi Pink Floyda ponovo okupe i uživo sviraju zajedno, osim ako posrijedi ne bi bio nastup za neku posebnu prigodu zbog koje bismo se jednokratno okupili, poput Live Aida ili nekog koncerta nalik tome.

Možete li reći što su bile vrline, a što mane Pink Floyda? Kako ste se nosili sa slavom, popularnošću, pa i bogatstvom koje ste stekli zahvaljujući nevjerojatnim nakladama vaših albuma i grandioznim koncertima? Koliko je teško bilo ostati normalan usprkos veličini Pink Floyda?

- Uh, ovo vaše pitanje zahtijeva mnogo više prostora od jednog paragrafa ili jednog novinskog članka. No, ukratko, trebali smo naučiti bolje surađivati i snimiti više albuma, bez obzira na to koliko bi to bilo lošije ili bolje za bend. S druge strane, pronalazio sam interes i u hobijima izvan benda koji su me održavali u normali, a ništa vas ne može tako dobro odmaknuti od životnog stila rock-zvijezde kao što to mogu obitelj i djeca. Ipak, nisam siguran koliko sam u svemu tome uspio ostati normalan.

Čini mi se da vi možete i s Gilmourom i s Watersom, ali da njih dvojica odavno ne mogu jedan s drugim, osim ako posrijedi nisu jednokratni, dobrotvorni nastupi kakav je bio Live 8 2005. godine. Zašto je zavada između Gilmoura i Watersa tako duboka?

- To je pitanje za Davida i Rogera, a ja zaista više nemam volje dokučiti zbog čega su se toliko zavadili da više ne mogu zajedno. Volio bih da to mogu razriješiti, ali, nažalost, to je izvan moje moći.

Radili ste na nizu reizdanja i kompilacija Pink Floyda. Je li ostalo nešto materijala koji bi mogao osvanuti na nekom novom "arhivskom" albumu?

- Ne! Zaista smo iscrpili svaku skladbu koju smo snimili, svaku demo vrpcu, pa i svaki alternativni outtake. Ako nešto i postoji izvan onoga što smo objavili, o tome nemam saznanja.

Ekstenzivno ste radili na izložbi "Pink Floyd: Their Mortal Remains" za londonski V&A Muzej. Koji je bio vaš najveći izazov u radu na toj izložbi čiji je naslov prilično depresivan iako obuhvaća važnu kulturnu baštinu?

- Osnovni izazov bio je kako izložbu učiniti zanimljivim i onima koji nisu poklonici grupe Pink Floyd. Slažem se s vama da je naziv izložbe čemeran iako je posrijedi, kako kažete, važna kulturna baština i to je bila nit vodilja u organizaciji i prezentaciji izložbe i onoga što ona obuhvaća. Nadali smo se da možemo pružiti iskustvo učenja kroz izložbu i elemente koji bi mogli privući i mlađu publiku. Odnosno, da možemo uvući mlađu publiku u određene aspekte glazbene industrije koji bi rezultirali nečim interesantnijim od pukog slavljenja nekih dobrih ideja Pink Floyda ili arhiviranja slavnih trenutaka benda. Nadam se da su posjetitelji mogli raspoznati da je Pink Floyd bio nešto više od četiri tipa s mop tops frizurama (aluzija na The Beatlese, op. a.) koji su stvarali rock ili pop glazbu. Naravno, takva izložba zahtijevala je i rad tima sjajnih ljudi koji su jedan pomalo nejasan koncept uspjeli uobličiti u izložbu koja je i nalik teatru.

Možete li nešto reći i o novoj skladbi "Hey, Hey, Rise Up", objavljenoj pod imenom Pink Floyda, uz bitno učešće ukrajinskog glazbenika Andrija Hlivnjuka?

- To je bio projekt Davida Gilmoura u koji sam se vrlo rado uključio. David je imao i osoban razlog za jednu takvu pjesmu jer je njegova snaha Ukrajinka i mislim da je obavio sjajan posao kad je Andrijev vokal ekstrahirao i uspio oko njega složiti skladbu u kojoj smo mi ostali sudjelovali. I da sve skupa na kraju zvuči kao organska pjesma, a ne tek poput popratne glazbe za Andrijev glas i njegove stihove. Posrijedi je zaista pametan komad digitalnog glazbenog snimanja i montiranja za koje nisam vjerovao da je ostvarivo. Uz to, David je prije pet godina svirao s Andrijevim bendom pa je bilo lako kontaktirati ga. Poruka pjesme je jasna, ali, nažalost, nisam siguran koliko može zaustaviti rat. Bojim se da odgovornost razrješavanja rata u Ukrajini počiva na raznim vladama, a ne na jednom starom rock-bubnjaru.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. veljača 2023 06:54