Rigoletto je, po mome mišljenju, možda najkompleksnija baritonska uloga “željeznog opernog repertoara”. Radi se o ulozi koja traži od interpreta da iskoristi sve moguće boje i nijanse u svojoj pjevačkoj paleti te nudi velike glumačke i interpretacijske mogućnosti, govori Matija Meić, bariton koji će se s Ljubomirom Puškarićem izmjenjivati u nadolazećoj premijeri Opere zagrebačkog HNK jedne od opera Verdijeve “Latinske trilogije”.
Ovaj hrvatski pjevač međunarodne karijere, član Staatstheater am Gärtnerplatz, ima nagradu bavarskog ministarstva kulture i znanosti, i to za doprinos njemačkoj opernoj sceni, a angažman u Zagrebu dobio je nakon što je Rigoletta već pjevao u inozemstvu.
- Spoj iznimno zahtjevne pjevačke dionice i vrlo iscrpljujuće glume, pa i to što je Rigoletto u gotovo svakoj sceni u operi, te bih se usudio reći da pjeva gotovo sat i pol, čine ovaj zadatak ozbiljnim. Nadam se da ću moći istraživati ovu prekrasnu ulogu i uživati u njoj barem 20 godina - ističe Matija Meić. Nijemci ga danas, kad je riječ o opernim nastupima, bolje poznaju nego Hrvati. Meić je 2015. godine debitirao u Münchenu kao Guglielmo u Mozartovoj “Cosi fan tutte”, a nakon šeste sezone solističkog angažmana njegov ga je Staatstheater am Gärtnerplatz nominirao za Nagradu za promicanje kulture u Bavarskoj.
Pjeva i Čajkovskog
- Jako sam ponosan na tu nagradu jer mi je dodijeljena u kategoriji Izvedbene umjetnosti kao jedinom opernom pjevaču te godine, a pogotovo sam zahvalan intendantu, režiseru Josefu Köpplingeru, koji me nominirao za sezonu 2021./2022., u kojoj sam ostvario značajne uloge. Sezonu sam započeo naslovnim ulogama u ‘Seviljskom brijaču’ i ‘Evgeniju Onjeginu’, zatim sam preko uloge Oca u ‘Hänsel und Gretel’ stigao do četverostruke uloge Zlikovca u ‘Hoffmanovim pričama’. Nakon toga je uslijedio Renato u ‘Krabuljnu plesu’ u HNK Split te ponovno u Münchenu dva titana baritonskog repertoara - naslovna uloga u Verdijevu ‘Rigolettu’ i Scarpia u Puccinijevoj ‘Tosci’ - nabraja uloge koje je u posljednje vrijeme igrao.
Ovaj petak Matija Meić nastupio je sa Zagrebačkom filharmonijom. Slavilo se 210. godina od Verdijeva rođenja, izvele su se i Vojnovićeve “Lapadske sonete”, koje je Boris Papandopulo skladao za i praizveo s Gudačkim orkestrom Glazbene škole Luke Sorkočevića u Dubrovniku 1979.
Duboko intimno
- Tijekom 40 godina to je djelo doživjelo malo izvedbi u punom sjaju. Mislim da ih je u radijskom prijenosu izveo pokojni mo. Nikša Bareza uz simfoničare i da su izvedeni na festivalu Papandopulijana u Tribunju. Izvedbu uz klavir sam ostvario u siječnju ove godine u Münchenu, a uz Dubrovački simfonijski orkestar i mo. Ivana Huta izveo sam ih u Kneževu dvoru ovog kolovoza u sklopu festivala Dubrovnik u pozno ljeto. Napokon mi se pružila, prošli petak, prilika uz maestra Dawida Runtza i Zagrebačku filharmoniju predstaviti ovo prekrasno djelo u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Radi se o duboko intimnoj i refleksivnog poeziji kojom je Vojnović, kako stručnjaci tvrde, pokrenuo modernu u hrvatskoj poeziji. Ono čega je Vojnović bio majstor jest upotreba opisivanja događaja ili pejzaža da bi izrazio svoju intimu, svoje emocije. Pjesme obiluju melankolijom zbog izumiranja stare dubrovačke aristokracije i čežnjom zbog neuzvraćene ljubavi - zaključuje Meić.