Nakon rasprodanog i lijepog koncerta Darka Rundeka i Ekipe koji su za "terasu" MSU-a smisleno promijenili repertoar u odnosu na komornije nastupe u KSET-u zimus, "Ljeto u MSU" nastavilo se raskalašenim koncertom izvrsno raspoloženih Pankrta koji su ujesen 1977. godine "unijeli" punk u Zagreb. Bilo je to u Galeriji SC-a na izložbi dizajnera Mirka Ilića koji je prije nastupa Panrkta u utorak u MSU došao pozdraviti se s Perom Lovšinom pa su se njih dvojica prisjetili i tog povijesnog koncerta. I usput me zajebavali zbog moje sve duže brade.
"To je bio službeno treći koncert Pankrta, 1977. godine. Nije se baš znalo o punku u Zagrebu, ali ni u Beogradu pa ni u Ljubljani. Igor Vidmar je imao kosu do pola leđa, filozof Pero Mlakar isto pa je i zato Štulić ubrzo napisao stihove "brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte". Punk je ovdje bio u podrumu i nije bilo nikakvog pokreta, sve do 1979. godine. U Beogradu je bila veća, upečatljivija dvorana nego u Zagrebu, ali je bilo sto-dvjesto ljudi koji su samo nešto gledali i stajali. U Zagrebu je Galerija SC bila manji prostor, ali je bio krcat, atmosfera prava, a ljudi reagirali kao u Ljubljani. To je već bio rock&roll, a odmah smo dobili odaziv i u novinama"m poričao mi je Pero Lovšin u intervjuu kojeg smo vodili uoči nastupa Pankrta na "Ljetu u MSU", 2017. godine. Tada su svirali na krovu MSU, a sada na "terasi" jer je program unatrag nekoliko godina spušten na podest "kod tobogana".
Pošto sam 1977. imao deset godina, logično je da na tom koncertu u Galeriji SC nisam bio, ali od početka 80-ih koncerte Pankrta pohodim kad god mogu, uključivši i onaj u velikoj dvorani Tivolija 2007. godine pred više od 8000 ljudi. To su bili Pankrti u ulozi "pučkog rock benda" u kakvoj ih ovdje ne možemo koncertno doživjeti jer u Zagrebu nikada nisu bili toliko popularni. U Zagrebu su Pankrti bili i ostali "samo" punk-rock bend, a tako je bilo i na "terasi" MSU-a. S povremenim uletima saksofona i uz konstantnu praskavost dviju gitara te i dalje žustru i elastičnu ritam-sekciju Pankrti su danas možda bliže svirci Rolling Stonesa nego Sex Pistolsima, no osobno sam ih uvijek doživljavao kao naš najsmisleniji odgovor na podražaj koji je došao od The Clasha. U biti, jako široko postavljena svirka.
Pero je u zavidnoj formi, glas mu je i danas snažan i rašpav, pjeva bez zadrške i stalno je u pokretu dok bend iza njega ispaljuje eksplozivne klasike poput "Lepi in prazni", "Jest sem na liniji", "Sedemnajst", "Gospodar", "Anarhist", "Živ spomenik neumnosti", "Totalna revolucija", "Umazane igre", "Lublana je bulana", "osim dan", "Za železno zaveso" koja dok traje rat u Ukrajini zvuči bitno drugačije negoli je zvučala prije pada Berlinskog zida. Naravno, bis nije mogao proći bez "Bandiere Rosse" koja danas zvuči poput poziva na povratak u smisleniji socijalizam, dok je u jugoslavenskom socijalizmu iz kojeg smo htjeli pobjeći u austrijski tip kapitalizma zvučala poput opomene da su načela komunizma već tada bila izdana i prodana.
"Nismo imali ideju rušenja socijalizma jer nam se činilo da će Jugoslavija i socijalizam ostati zauvijek. Premda smo kritizirali i sistem i državu, nismo otvoreno išli protiv jer smo ih ipak osjećali i kao nešto svoje. Uostalom, više smo bili ludisti nego političari i više su nas zanimali cure, nogomet, pijača i rock&roll, ali voljeli smo provocirati pa smo napravili i manifest "realnog romantizma"; u kojem je pisalo da smo svoja partija, "na dvije noge"; onako anarhistički jer nam je politika bila dosadna. Većina ljudi pa ni političari nisu politiku shvaćali ozbiljno, sve je to bila igra i platforma za stvari dogovorene u nekom CK ili kod Tita", govorio mi je Lovšin u intervjuu 2017. godine.
A danas? E, vidite, danas je sve to isti kurac, drugi pakung. Primjerice, tada su "živi spomenici gluposti" potjecali samo iz jedne partije, a danas takve svaka stranka ima na bacanje. Ne znaš tko je od njih veći spomenik ljudske gluposti. "Jest sem na liniji" sa stihovima "ja sam na liniji, ništa se nemože promijeniti" bila je srednji prst komunističkim aparatčicima, ali i danas je aktualna jer bitno je da si na liniji stranke, a onda ti je sve otvoreno i možeš krasti koliko te volja. Nama koji nismo na liniji, ništa se nije promijenilo.
Onda sam bio protiv onog sistema, a i sada sam protiv ovog. Zato mi jedino i ostaje pjevati "ja sam anarhist, anarhist, panker i ludist". Možda i nije neka utjeha, ali bolju nemam. Tim više kad oko sebe ponovo gledam "mladež" ove ili one stranke koja je jednako glupa kao i "omladinci" komunističke partije. "Nč se ne premakne", još je jedna važna poruka Pankrta iz 80-ih, a koja je validna i danas mada su i Slovenija i Hrvatska u EU, NATO-u, eurozoni, Schengenu, bla-bla-bla. Jebo te, kao da nemam oči da vidim što mi je u novčaniku i koliko to (ne) vrijedi.
"Sedamneest, sedamnaest, mlad perspektivan kadar/Sedamnaest, sedamnaest, umjesto glave radar" danas zvuči poput profila nekog mladog mlatimudana iz ove ili one stranke, nebitno je kojeg i kakvog političkog usmjerenja. "Gospodar" je tda bila akutalna zbog jednih,a danas jednako aktualna zbog drugih razloga i drugih likova. Dok su oko nas "lijepi i prazni" što bi sada mogla biti i himna TikTok generacije. A sve smo to dobili jer "Janez, kurvin sin" "nije htio "totalnu revoluciju" nego "samopotvrđivanje".
Ili, kako je to Pero rekao u intervjuu Jutarnjem 2017. godine: "Danas u Sloveniji, Hrvatskoj i šire politiku shvaćaju ozbiljno iako sve odlučuje uski krug ljudi i kapitala koji manipulira političarima kao lutkama na koncu. Nedavno je jedan od većih kapitalista u Sloveniji, član upravnih i nadzornih odbora velikih privatnih i državnih tvrtki, rekao da je jednom malom postotku ljudi puno bolje u kapitalizmu nego u socijalizmu, ali i da je velikom broju ljudi, koji su početkom 90-ih tražili i dobili kapitalizam, sve lošije. Živo nam se jebalo za sjednice CK SKJ jer su nas uvjeravali da živimo u najboljem od svih sistema, no sada me dave reklamnim porukama koje me uvjeravaju da je budućnost fantastična i da opet živim u najboljem sistemu. Razlika je tek to da su političari prije nosili odijela Mure, a sada Armanija. Tipovi su isti, a ljudi sve manje obrazovani jer ih mediji zaglupljuju. Danas, zato, gledam samo programe TV Slovenije i HRT-a. Na koncu, svaki tajkun ima više rezidencija nego Tito, partijske su elite još gluplje i korumpiranije, a sve nas pokupovali stranci. Postavio bih i pitanje žele li ljudi kapitalizam neoliberalnog tipa, socijalizam, komunizam, kapitalizam skandinavskog tipa, fašizam, nacizam, anarhizam ili nešto deseto pa da znamo na čemu smo. Sumnjam da bi ljudi glasali za neoliberalizam, a ako bi ih 50% bilo za nacizam, bit ću prvi putnik za Mars".
I zato danas itekako ima smisla pa i potrebe iz sveg glasa urlati "Avanti popolo, bandiera rossa/Alla riscossa, alla riscossa/Avanti popolo, bandiera rossa/Alla riscossa, trionferà/Bandiera rossa la trionferà/Bandiera rossa la trionferà/Bandiera rossa la trionferà/Evviva il comunismo e la libertà/Evviva il comunismo e la libertà". Jer kad se sve zbroji i oduzme, socijalizam je ipak (bio) pravedniji. Barem u teoriji, a donekle i u praksi u odnosu na ovako nepravedan kapitalizam kakvog većina nas kusa danas.