KOMPILACIJA OBRADA

Nitko nije bio pozvaniji za snimanje ljubavnog pisma Los Angelesu od Los Lobosa

Los Lobos
Odabranih trinaest pjesama, unatoč žanrovskoj šarolikosti, izveli su uvjerljivo da se uvjerljivije ne može

Mnogi gradovi imaju glazbene ambleme pa tako i Zagreb koji je u 60-ima bio poznat po šlagerima i šansonama te ranih 80-ih zbog novog vala, dok je Split istodobno grad estrade, ali i rapa. Neki gradovi imaju jedan, toliko snažan glazbeni amblem zbog kojeg nas Seattle izravno asocira na grunge, San Francisco na psihodeliju, Nashville na country, Memphis na pionire rock'n'rolla, Chicago na elektrifikaciju bluesa, a New Orleans na postanak jazza.

Marljiviji glazbeni publicist mogao bi ispisati knjigu kojom bi, kao nekom "glazbenom auto-kartom" kroz prostor i vrijeme mogao dokazati da se popularna glazba razvijala kako se razvijala jer su u određenim erama primat preuzimali ovi ili oni gradovi u okviru ovih ili onih glazbenih žanrova. Tako je New York bio važan zbog šlagera, Franka Sinatre koliko i zbog punka Ramonesa ili rapa Grandmaster Flasha; Detroit zbog Motownove soul "tvornice", proto-punka The Stoogesa i korijena techna; Liverpool zbog uspostave britanske pop kulture u režiji Beatlesa; London zbog revolucije Sex Pistolsa i The Clasha; Manchester zbog post-punka Joy Divisiona, The Falla i drugih; Birmingham kao ishodiše Black Sabbatha i heavy metala; Düsseldorf polazište Kraftwerka i elektroničke glazbe; Berlin kao grad glazbene avangarde, prije uspona nacizma zbog Brechta i Weilla, a desetak godina prije pada Zida zbog radikalizma Einstürzende Neubatena.

No za malo se koji grad može konstatirati da je u raznim erama i raznim glazbenim žanrovima bio važan, a da se nijedan od tih žanrova automatski ili dominantno ne veže za njega. Taj grad je Los Angeles; urbanistički gledano ne jedan nego aglomeracija više gradova koji su se zbog ekonomskog prosperiteta, filmske i glazbene industrije stopili u jednu cjelinu i najsnažniji simbol američkog melting pota. Los Angeles je dao Beach Boyse i The Doorse, no nećete ga zbog toga smatrati ishodištem surf-rocka ili psihodelije kao što zbog Black Flaga ili Red Hot Chili Peppersa nećete taj grad automatski vezivati uz punk ili alter-rock, a nećete ga smatrati ni sinonimom teškometalnog rocka zbog Guns N' Rosesa. U Los Angelesu su rođeni ili stasali mnogi glazbeni izvođači, no u njega se toliko dolazilo zbog snova o uspjehu da je postao svačiji i ničiji, ali baš je zbog toga glazbeno raznolik i zanimljiv.

Nemoguć posao

Iz takvog grada izvući glazbenu esenciju ili takvom gradu podariti jednu kompilaciju pjesama koja bi ga (re)prezentirala zapravo je nemoguć posao, no baš su to naumili Los Lobos čiji je debi album davne 1978. godine, posve otpjevan na španjolskom jeziku, nosio naslov "Los Lobos del Este de Los Angeles", uz engleski podnaslov "Just Another Band From East L.A." U međuvremenu su Los Lobos postali bend koji ponajbolje može ponijeti amblem svoga grada jer je njihov glazbeni pa i jezični melting pot vjerojatno najprimjereniji odraz glazbenog duha Los Angelesa.

Ako je itko bio pozvan, premda taj poziv nije službeno raspisan ni od koga pa ni od gradskih vlasti, da kolekcijom obrada predstavi glazbeni duh Los Angelesa, onda su to Los Lobos koji mogu odsvirati sve u rasponu od tex-mexa, latin i chicano rocka, preko funka, soula i rhythm & bluesa do americane, cowpunka, psihodelije, surfa i rockabillyja. Valja istaknuti i da su u ovoj ili onoj fazi karijere Los Lobos bili i tradicionalan i avangardan bend kojem je rock često bio preuzak.

Impresivne izvedbe

Stoga i "Native Sons" zvuči poput vožnje kroz razne dijelove, ere i glazbene mijene Los Angelesa zahvaljujući majstorskom poigravanju Los Lobosa pjesmama Buffalo Springfielda, Beach Boysa, Jacksona Brownea, Dona & Deweya, Jaguarsa, Willieja Boboa, Midnitersa, Blastersa, Lala Guerrera y Sus Cincos Lobosa, Barretta Stronga, Percyja Mayfielda i Wara.

Osim što su naglasak stavili na izvođače pod čijim su utjecajem rasli, a odabranih trinaest pjesama unatoč žanrovskoj šarolikosti izveli uvjerljivo da se uvjerljivije ne može, Los Lobos su njima doista odaslali glazbenu razglednicu ili kreirali mogući "soundtrack Grada anđela".

Najdojmljivija obrada, "The World Is Ghetto" - teške, mračne i beznadežne funk pjesme grupe War o kojoj sam i osobno pisao tijekom lockdowna prošlog proljeća - ujedno je i podsjetnik da je album "Native Sons" nastao u doba pandemije korone, a tako zvuče i podjednako impresivne izvedbe klasika "For What It's A Worth" Buffalo Springfielda i "Misery" iz pera Don Juana Manche koju je prvi snimio Barrett Strong.

Velike su to njuške Los Angelesa na čiji je zagrebački koncert svojedobno došlo sramotno malo ljudi.

Promatranje svijeta koji odlazi k vragu i poticanje na promjene uz nisku krasno ispričanih priča

Rodney Crowell u kremu nešvilske glazbene scene nije ušao tek ženidbom s Rosanne Cash, kao što se ni spomenuta Johnnyjeva kći nije vinula u vrh američke country glazbe zbog obiteljskog porijekla nego zbog jakih albuma. Porijeklo jo je moglo pomoći, ali nije lako stasati u sjeni takvog oca, a isto vrijedi i za Crowella kao nekoć Cashovog zeta kojeg pratim otkako su u nas licencno objavljeni njegovi tržišno najuspješniji albumi "Diamonds & Dirt" (1988) i "Keys To The Highway" (1989).

U ovom stoljeću Crowell više nije mogao ostvarivati komercijalne dosege kao ranije, ali od svoje "misije" nije odustao ni nakon dijagnosticirane autoimune bolesti koja mu je napala određene tjelesne funkcije. Unatoč tome, "Triage" nije posve mračan i depresivan album nego prije svega filozofsko promatranje svijeta koji odlazi k vragu kao i Rodneyevo tijelo, ali i poticanje na promjene uz nisku krasno ispričanih priča iz osobne vizure umjetnika koji će i u razgovoru s prostitutkom iznijeti moralne dileme o tome kako joj pomoći.

U naizgled bezizlaznim situacijama, osobnim i univerzalnim, Crowell uspijeva pronaći ne samo zrnca mudrosti nego i vjeru u to da nije baš sve propalo ili da nije baš sve nepopravljivo pa čak ni ova pandemijska kriza i klimatska kataklizma o čemu također iznosi zanimljiva promišljanja.

Besprijekorna svirka čuvara korijenske country glazbe kakvu je sve teže naći u Americi

Zamislite da su Jura Stublić, Darko Rundek i Renato Metessi imali zajednički bend i da dvojicu od njih trojice upoznate samo tri-četiri dana nakon što ste u Zagreb sletjeli s drugog kraja svijeta. Baš to mi se dogodilo kad sam 2004. godine sletio u Austin u kojem Joe Ely, Jimmie Dale Gilmore i Butch Hancock - i ne samo oni jer glavni grad Teksasa je dom mnogim uglednim američkim glazbenicima, uključivši i Willieju Nelsonu - uživaju status glazbenih ikona premda potječu iz nedalekog Lubbocka.

Svaki od njih je ostvario respektabilne solo karijere, pogotovo Joe Ely kojeg su obožavali i Clashovci, a tijekom proteklih pola stoljeća realizirali su i sedam studijskih albuma u okviru trija The Flatlanders. Ranih 70-ih odmetnuli su se od komercijalizacije country glazbe i postali pioniri americane, a danas su čuvari korijenske country glazbe kakvu ćete sve teže naći u Americi.

Uz tri nove Hancockove i jednu Elyovu, ostatak otpada na emotivne obrade pjesama Townesa Van Zandta, Johnnyja Casha, Boba Dylana, Texa Rittera, Leona Russella, Mickeya Newburyja, Ernesta Tubba, Georga Jonesa i drugih koje su često izvodili uživo. Svirka je besprijekorna, a kad lelujavim falsetom zapjeva Gilmore, imate osjećaj da je u studio na snimanje navratio i duh pokojnog Hanka Williamsa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. svibanj 2022 12:26