U petak 20. veljače Zagrebačka je filharmonija koncertom u svojem Plavom ciklusu u Lisinskom odala počast dvjema legendama: najslavnijem šef-dirigentu u povijesti orkestra, Lovri von Matačiću, u prigodi njegova 127. rođendana koji se ispunio šest dana ranije (na Valentinovo!), ali i živućoj legendi, našoj slavnoj opernoj divi Dunji Vejzović koja je imala čast s Matačićem višestruko surađivati i nastupati.
Poveznica između zvijezda naše klasične glazbene scene je jasna, a posebna je čast za publiku uoči koncerta bila doživjeti primadonu Vejzović uživo. Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika dodijelilo joj je nagradu za životno djelo koja nosi Matačićevo ime, a uručio ju je istodobno predsjednik udruge i ravnatelj Zagrebačke filharmonije, Filip Fak, dok je obrazloženje pročitala voditeljica ureda udruge, muzikologinja dr. sc. Jelena Knešaurek Carić. Dunja Vejzović se zahvalila na nagradi izrazivši iskreno divljenje Matačiću uz kojega ju je dodatno povezala fascinacija Wagnerovom umjetnošću: „S ovim golijatom nažalost nikad nisam nastupala u ovoj dvorani, ali zato jesam u Dubrovniku, Parizu, talijanskim gradovima i u Monte Carlu. Glazba ne poznaje ni zemljopisne ni ikakve druge granice i gdjegod bili daje nam osjećaj domovine.“ Premda je većinu života provela u Njemačkoj, u gradu Stuttgartu, Vejzović se prisjetila svojih nebrojenih nastupa u Lisinskom koji su je redovito povezivali s njezinim rodnim Zagrebom. „Ostaje nada da će ovi zidovi koji su meni značili život sačuvati nešto od tog odjeka koji želim ostaviti iza sebe.“, završila je pjevačica svoje dirljivo obraćanje publici otkrivši i u govoru zvonki vokal.
Premda je rijetko koji član današnje Zagrebačke filharmonije imao koncerte s Matačićem i Vejzović, u njihovu je čast koncertni program zato slavio novi naraštaj umjetnika koji nastavljaju bravuroznost i majstorstvo svojih slavnih prethodnika. Šef-dirigent orkestra, mladi poljski maestro Dawid Runtz, logično je i nepretenciozno složio program koji više simbolički progovara o odnosu s umjetnicima – umjetničke karijere Matačića i Vejzović poklapale su se sa životom skladatelja Igora Stravinskog, on je stvarao soundtrack njihova doba, pa je u drugom dijelu večeri smjestio koncertnu verziju njegove suite iz baleta „Petruška“, koji se uskoro ponovno može vidjeti na programu zagrebačkog HNK-a. Zahtjevna partitura zaokružuje Runtzovu karijeru pred putom Filharmoničara nakon što je njegov prvi susret s njom u sezoni 2019-2020. na gostovanju u Kuvajtu upravo obilježio Stravinskiev kultni balet „Posvećenje proljeća“.
Sedam godina kasnije doživljavamo njegov očigledni umjetnički rast, kao i sveukupni napredak orkestraša u djelu punih zahtjevnih karakternih, pa i vratolomnih, upravo cirkuskih glazbenih sola. Bilo je to veliko finale večeri za pamćenje koja je počela skladnom izvedbom ljupkog djela doajena hrvatske glazbe, u čast dvoje velikih hrvatskih glazbenika – Uvertirom za orkestar u D-duru br. 6 skladatelja po kojemu dvorana i nosi ime, Vatroslava Lisinskog, koji i danas unatoč sveopćoj prepoznatljivosti nije dovoljno izvođen na vrhunski način, kako je to sada skladno i odmjereno, sa završnim ubrzanjem, ostvario vrhunsko naštimani orkestar na čelu s dvojicom koncertnih majstora, violinistima Martinom Draušnikom i Orestom Shourgotom. Ali poseban gost večeri ostat će nam još dugo u dugom sjećanju: mladi austrijsko-iranski violončelist Kian Soltani, generacija rođena 1992., kao i maestro Runtz, nastupio je kao solist uz orkestar, što je bila prva suradnja vršnjaka sličnih energija. Njih nominalno povezuje i vojvodstvo Liechtenstein gdje je violončelist Soltani u najranijoj dobi pohađao satove kod našeg velikog violončelista Valtera Dešpalja koji mu je bio kao drugi otac. Rođen je i odrastao u obližnjem austrijskom Bregenzu i čuo je da hrvatski menadžer Dražen Domjanić organizira vrhunsku međunarodnu glazbenu akademiju, kojoj se pridružio kao prva generacija zajedno s Domjanićevom djecom, pijanistom Andreasom i violinisticom Sarom.
S njima je i danas povezan kao redoviti predavač na istoj akademiji, dok Poljak Dawid Runtz kao šef-dirigent ravna, ne samo Zagrebačkom filharmonijom, već i tamošnjim Liechtensteinskim simfonijskim orkestrom. No, ovo je ipak bila njihova prva koncertna suradnja za koju su obojica odabrali raskošan Koncert za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85 Edwarda Elgara, jedan od najljepših koncertantnih djela romantične literature u kojemu je do punog izraza došla nevjerojatna Kianova strast i predanost muziciranju. Njegovo je dragocjeno violončelo Antonija Stradivarija, jedno od rijetkih na ovom svijetu, nadimka „The London, ex Boccherini“, poput ljudskoga glasa pjevalo emotivne teme, uz skladne odjeke u orkestralnom slogu, s mnoštvo iznimne imaginacije i karaktera. Svoju svestranost mladi je solist, inače redovit gost najvećih svjetskih orkestara poput Berlinske filharmonije i već cijelo desetljeće ekskluzivni umjetnik diskografskog nakladnika Deutsche Grammophon, pokazao u dodacima koje je najavio na hrvatskom jeziku, prisjetivši se svojih redovnih dolazaka u našu zemlju od svoje 15. godine, kao i „zlata“ na zagrebačkom međunarodnom violončelističkom natjecanju „Antonio Janigro“ 2012. koje je osvojio sa samo 19 godina. Oba su se „bisa“ referirala na njegovo perzijsko podrijetlo, čime je nominalno dao podršku svim Perzijancima koji se danas bore za slobodu: njegova obrada perzijske ljubavne narodne pjesme „Djevojka iz Shiraza“, kao i njegov autorski uradak iz dana prvog dolaska ovdje, „Perzijski vatreni ples“ koji je napisao pod utjecajem raznih heavy metal bendova što ih je kao tinejdžer slušao. Niz mladih obožavatelja u pauzi ga je opsjedalo za autograme, uz želju da uskoro opet koncertno pohodi svoju dragu Hrvatsku. Ljubav je obostrana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....