Njegov sjajni glas poznajete iz Voicea i A strane: ‘Tek nakon što sam prestao piti, počeo sam glazbu doživljavati na ovaj način...‘

Mahkey, javnosti poznat i kao Mahir Kapetanović, u četvrtak, 26. lipnja, održati će koncertnu promociju svog novog albuma Palo Santo u zagrebačkoj Tvornici kulture. Album nazvan po svetom drvetu donosi siroviji i introspektivniji zvuk, oblikovan zajedničkim radom benda i procesom koji Mahkey opisuje kao terapijski, gotovo ritualan. U razgovoru za Jutarnji govori o tome kako je glazba prestala biti bijeg, a postala način prepoznavanja, unutarnjeg raščišćavanja i povezivanja – ne kroz formu, nego kroz osjećaj. Palo Santo nije album koji se servira, nego jedan od onih u koje se mora zaroniti.

Zašto baš Palo Santo? Naslov albuma vuče na ritualno čišćenje. Što si točno osjetio da moraš pročistiti ovim projektom? Sebe, zvuk, cijelu scenu?

- U dvadesetim godinama sam često glazbu „iskorištavao“ poput nekog opijata, nekakvog flastera. Nakon što sam se skinuo s cuge, glazba je dobila pravu ulogu u mom životu, a to je filtracija emocija, duhovnosti, izražavanje mišljenja. Tijekom procesa Palo Santa Mahkey je postao bend jer su svi osjetili terapiju koju nam daje kreativni proces. Tako smo i cijeli album onda koncipirali. A kako sam u toj vrvi napisao tu „molitvu“ Palo Santo Ayudame, cijeli album je počeo dobivati taj prizvuk. Zvuk smo tražili jako, jako dugo, no sad smo ga pronašli. Tabula rasa je najbolji recept koji imam za dati. Ako radiš novi album, kreni od toga da izvadiš pjesme, skice i radove i ništa ne znaš. Sva ta iskustva kroz život i godine ti ništa ne znače u procesu rađanja pjesme kad je jedino bitno što trenutno osjećaš. A kad dođe do faze studija – tu onda igra ulogu iskustvo i znanje. Od toga smo krenuli. Funkcionira, barem za nas. Što se tiče scene, ne znam što bih rekao. Cijeli život me nekako zaobilazi poluscena. Cijela zajednica kao da ne zna da je u njoj. Kada gledam trap i ostale „scene“, imaju nekakav imperativ zajedništva, a rock‘n‘roll kao da je zaboravio zašto uopće postoji. Ne kažem da nema dobrih bendova, već da nema namjere da se spajamo – što bendovi i izvođači, što publika. Mi samo želimo ljudima dati ono što je nama dano kada smo otkrivali nove bendove.

Igor Cecelja/Igor Cecelja

U razgovoru s publikom, kroz glazbu, što ti je važnije: da te razumiju ili da te osjete?

- Definitivno da osjete, jer to je nešto što njima ostaje. Koliko mi je važno da me razumiju, bitno mi je u aspektu da shvate da nisu sami u problemima, depresiji ili nekakvim životnim dilemama. Imaju glazbu. Glazba nas razumije. To je naš zajednički jezik. Zbog nje nikada nismo naizgled sami.

Osobni favoriti su mi Beštija, Karma i Tijelo (preporučam drugima poslušati). Kako je tekao cijeli proces stvaranja albuma?

- Hvala, zanimljiv odabir pjesama. Proces je takav da ja donesem meso. Kako ja nisam sebi „muzičar“, teško objasnim što sam htio, tako da snimimo demose. Ja s gitarom u studiju cijeli album i slušamo što se događa. Zapravo, ne želimo izmišljati toplu vodu, nego pratimo energiju koju donesem. Svako se uključi svojom energijom i to više onda nije „moja“ pjesma, već naša. Nesebično sam odgojen još od prije 10 godina. Kada sam s Rejhanom (Okanović, op.a.) počeo raditi, pao je odmah dogovor: moramo si vjerovati kao da smo braća i staviti pjesmu iznad naših potreba. Na kraju dana, zidovi ne lažu. Kad slušamo, svi osjetimo je li to to nama ili nije. Znam da smo svi danas opterećeni onime što „prolazi“ i brojevima. Iskreno, 10 godina toga i umorio sam se, a mlad sam. To nema veze s muzikom, nema veze s osjećajima. Ima to svoje vrijeme i mjesto za razmišljati, ali to zna prerasti u „požudu“ za dobitkom, kao u kocki. A radiš nešto iz srca, nešto što voliš. Jednom mi je Miroslav Rus rekao ne samo da ću uvijek imati svoju sektu ljudi, sljedbenika, nego da mi on može pomoći da me svi „zavole“. Ne treba mi da me ljudi zavole, nego da uživaju u glazbi. Da se druže, da se vole i da okrenu život na svoj mlin. I da ne bježe od svojih emocija. Neka nama naša sekta, ako to znači da su to ljudi koji se izliječe glazbom, može.

Je li bilo pjesama koje su bile preosobne da završe na ovom albumu u ovoj još uvijek ranoj fazi karijere?

- Na prvom albumu smo imali pjesmu koja je bila toliko teška i depresivna da smo je morali izbaciti – "Sidro". A ovdje se to skoro dogodilo s "Karmom". Nisam to htio dozvoliti, pa smo je smirili. Ali te osobne pjesme nisu, kao što bi se možda pretpostavilo, tako tužne ili depresivno introspektivne. To su više oni stavovi koje imaš kao tinejdžer. Onda, kada krene život kucati u sredini dvadesetih, zagasiš – jer si „pametan“. Onda se malo dobiješ i kažeš: ma zaboli me. Radije bih imao kičmu nego u snovima bio vitez. I u životu pas lutalica.

Koliko si ti sam bio kritičan prema svojim pjesmama ili su odmah izlazile prirodno onakve kakvima si ih i želio?

- Puno se radi, puno se piše; tako se puno i griješi. Neke pjesme stvarno izađu i dečki ih odmah uberu. Nema tu previše promjene. "Obećanje" je takva pjesma, a na nekima poput "Pazim što želim" smo se malo više tražili. Uvijek sam, sva sreća, otvoren za alternacije. Muzika je, ako izbaciš ego u određenim trenucima, stvar u kojoj sam shvatiš i čuješ što je bolje, a što nije. Neke pjesme su otpale jer tada nismo imali rješenje za njih. Ne kaže se bez veze: „next album“.

Koliko si duboko bio uključen u produkcijski dio i što ti je bio ključni zvučni ideal?

- U tehnikalije se ne petljam previše, ali sam uključen, po meni, koliko treba. Uvijek treba reći svoje mišljenje da se ne nakuplja po krvnim žilama. Tako čovjek postane toksičan. Radije toksičnost izbaciti kroz rifove i ekspresiju pjevanja nego „čuvati u sebi“. Što se tiče zvuka, najviše su „pojele“ gitare, jer sam prešao na bariton gitaru i C-štim. E sad, gitara i vokal dobro rade, ali koji ćemo točno zvuk? U jednom trenutku me Regi zvao navečer i rekao: Dođi odmah, ako možeš. Prokljuvio je. To smo dobili na "U Inat" i kad smo to dobili, ostalo je išlo vrlo brzo.

Igor Cecelja/Igor Cecelja

Misliš li da si novim albumom nastupio kao svojevrsni posrednik između buke okoline i unutarnjeg kaosa koji svi u određenoj mjeri nosimo?

- Album definitivno nije za ljude koji vole servirane emocije i značenja. Potrebna je interakcija s glazbom da bi pronašli ono što traže. Općenito, ne volim direktno nekome reći ako ni sam ne znam. Ali znam što osjećam i zato smo ostavili 20% svega u zraku. Neka si ljudi sami napišu kraj priče, jer to više nije naša priča, već i njihova. Znam da je mala bananica kada u proteklih 20 godina prevladava glazba koja je sama sebi dovoljna. Sve se reklo, sve je na stolu. Storytelling je postao jednosmjeran. Možda je malo teže provariti introspektivnije. Razumijem ljude koji nisu u tome i od toga. Ali dobijem dojam, lagano, da ljudi koji jesu u našem plemenu daju veliki otpor novim smjerovima i bendovima, što je i mene zateklo u jednom trenutku života. Onda sam prekinuo tu nit i odlučio naći prave bendove, dobru glazbu. I pronašao sam puno toga lijepoga onda kada sam digao kamen ispod kojeg sam živio, 5 do 10 istih bendova i teorijama kako nema više od toga.

Grunge je bio reakcija na lažni sjaj osamdesetih – iskren, prljav i sirov. Je li Palo Santo isto tako reakcija i ako da na što?

- Sigurno da jest, ali ne toliko namjerno koliko to ide uz doba u kojem živimo. Po prvi put osjećam da sam u vremenu u kojem živim i da ljudima treba iskrenost. Ljudi kao da bježe od negativnih emocija. Negira se postojanje. Sve je jako pozitivno, jako „super“. Nekada i jest, i to je super, ali što je s neprobavljenim emocijama koje ne želimo? E, to mi daj. Kad iz toga izađu pjesme, slike, tekstovi, poezija... tu se čovjek trgne. Mama me hoće ubiti, ali u košulji u kojoj cijepam drva i nastupam... Nije život ni crn ni bijel. Jedan je život i sad da ga trošimo na to da se pretvaramo pred ljudima da smo nešto što možda želimo biti? Te priče nisu za mene. Ne bi trebale biti za nikoga. Upravo se na našim koncertima počinju pojavljivati ljudi kao da je i njima čudno. Na dobrom ste mjestu. Budite ono što jeste. Ne morate ni gledati, zatvorite oči i uživajte u terapiji.

Jedno ležernije i nasumičnije pitanje. Kada bi morao birati između pobjede u The Greatest British Bake Off i nastupa na Glastonburyju kao prvi izvođač dana, što bi odabrao?

- Glastonbury je uvijek odgovor na ovo pitanje.

Što pripremaš za Tvornicu 26. lipnja? Hoće li to biti koncert ili s obzirom na naziv albuma neka vrsta glazbenog rituala?

- Svaki put kada sam tražio odgovore kroz duhovnost, očekivao sam i maštario o epskim predskazanjima i filmskim kadrovima. No svaki put kada bih osjetio duhovni rast i osvještenje, bilo je jako jednostavno i zapravo jako smiješno koliko sam komplicirao. Tako i koncert. Dečki i ja smo se potrudili dati sve što imamo za ljude koji će nam se pridružiti. Svaku kap iz žila ćemo ostaviti na bini. Neka dođu i neka budu ono što jesu. Nema obećanja i nema pritiska. Zatvori oči i uživaj u putovanju.