Sjećate se dirljivih i tužnih, no u suštini i veličanstvenih i prekrasnih scena ispraćaja pokojnog Olivera iz splitskog akvatorija. Kad su se za katamaranom s njegovim tijelom otisnule i stotine brodica, ploveći uz njega posljednji put. Žao mi je što nisam tada bio na jednoj od tih brodica, ali i uz prijenos na televiziji bilo je nemoguće suspregnuti suze i zatomiti tugu. Pogotovo kad sam nešto kasnije vidio kako su u tmini hvarskog akvatorija, u kojem sam kao klinac lovio ribu ili “na lažini suvoj” ležao, moji Hvarani dočekali Olivera. Da ga i oni dostojno isprate kad je mimo njihova otoka prolazio ka svojoj Veloj Luci na Korčuli. U tim trenucima Oliver je više no ikad prije postao jedno s tim svojim morem, otocima i ljudima. Ipak, zahvaljujući prije svega tome koliko su se pjesme, koje je otpjevao tijekom duge karijere, stopile s tim istim morem, otocima i ljudima.
Kroz taj oproštaj od Olivera, koji bolje ne bi režirao niti jedan filmski redatelj, činilo se kako Oliverove pjesme nikad neće otići od nas. U dobroj mjeri tako će i biti. Olivera nema već godinu dana, no još će dugo, dugo pa možda i do konca svijeta pjesme, koje je iz tuđih “versa i nota” svojim glasom učinio neponovljivima i svojima, biti moguće čuti s ploča i diskova, radija i televizije, mobitela i kompjutora. Naime, Oliver je jedan od onih čije će pjesme dugo, dugo pa možda i do konca svijeta, nadživjeti njegovu smrt. Jedan od onih koji kroz svoje pjesme ostaje vječan. Jedan od onih koji će i nakon smrti zadržati svoju publiku, a vjerojatno stjecati i novu.
U skladu s time svako toliko će biti objavljena kompilacija njegovih najvećih hitova ili najboljih pjesama. Ili će njegovi poklonici, jer tehnologija danas to omogućava, slagati vlastite kompilacije njima najdražih Oliverovih pjesama. Moguće je i da će svako toliko biti objavljen i neki koncertni album Olivera, ako je koji snimljen a da nije do sada objavljen. Nažalost, bitno je manje moguće da ćemo imati prihodu čuti neki album ili više njih, a koji bi bili sačinjeni od pjesama koje je Oliver snimio za neki od svojih studijskih albuma pa ih iz ovih ili onih razloga ostavio po strani, odnosno neobjavljene.
Naime, dok je u Americi ili Velikoj Britaniji učestala praksa (bila) da neki izvođač snimi kontingent pjesama od kojih su se jedne uvrštene na album, a druge ostavljene po strani, praksa snimanja albuma u nas je (bila) posve drugačija. U nas je izvođač najčešće ulazio u studio da snimi onoliko pjesama koliko je - u dogovoru s diskografskim urednikom i producentom - bilo dovoljno za jedan album. Stoga je prilično nerealno očekivati da se s Oliverom dogodi ono što se događa s neobjavljenim studijskim i live snimkama pjesmama još živućih Dylana, Younga i Springsteena ili što se događalo s neobjavljenim snimkama Elvisa i Hendrixa ili što se posljednjih godinu-dvije događa s otvaranjem arhiva Princea.
U tom smislu nije bedasto postaviti pitanje o tome kako bi se i zašto drugi izvođači mogli na svoj način pozabaviti pjesmama koje je Oliver proslavio, uključivši i one koje za njegova života nisu iskočile u prvi plan. Primjerice, volio bih čuti kako plejada naših ponajboljih pjevača i pjevačica – ma koliko po svom senzibilitetu i glasu, afinitetu i stilu bili bliski ili daleki u odnosu na Olivera - na jednoj ili više kompilacija bave obradama pjesama koje je otpjevao za života.
Zašto ne na jednoj kompilaciji “pomiješati” Petra Grašu koji je i vokalno i stilski blizak Oliveru ili Gibonnija koji je za Olivera napisao “Cesaricu” te s njime snimio zajednički, posljednji album “Familija” kako se bave Oliverovim pjesmama dok isto uz njih čine Massimo ili Urban koji je svojedobno u sklopu “Runjićevih večeri” na svoj način obradio i otpjevao Runjićeve i Oliverove “Ostavljam te samu” i “Nocturno”. Primjera radi, na podlozi koncerta održanog 21. lipnja 2006. godine na Bačvicama nastao je “Kontra regula - Tribute To Dino Dvornik”. U konačnici ne moraju to biti ni albumi. Zašto posrijedi ne bi bio TV koncert?
Ili da pojedini izvođači, zašto ne i bitno drugačiji od Olivera, za neki svoj album ako im to konceptualno odgovara, obrade neku njegovu pjesmu ili uzmu jedan njezin dio pa je uklope u neku svoju skladbu. Primjera radi, onako kako su to učinili dečki iz Hladnog piva kad su u metalizirani punk “Kaže stari što nam fali” duhovito prepjevali i refren Oliverovog disco funka “Što učinila si ti”. U takvom (re)kontekstu valja se sjetiti i “Nostalgične” TBF-a s briljantno inkorporiranom glazbenom temom iz Arsenove “Sve što znaš o meni”, a naročito toga kako je malo nakon smrti Arsena njegov sin Matija Dedić stvorio remek-djelo jazza “Matija svira Arsena”.
Navedeni primjeri potvrđuju ili barem ukazuju zašto bi se valjalo kroz obrade baviti ostavštinom Olivera i Arsena pa i drugih pokojnih velikana hrvatske zabavne, pop i rock glazbe, možda svako toliko prirediti i neki “Oliverfest” (na Prokurativama) ili “Arsenfest” (na šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila) na kojima bi uživo njihove pjesme pjevali drugi. Svako takvo, “novo čitanje” Oliverovih i Arsenovih “pjesmarica” dodatno bi držalo na životu njihovu veliku i važnu baštinu kojom su snažno obilježili ne samo svoje glazbene puteve nego i domaću glazbu i kulturu u cjelini te time obogatili naše živote.
Svatko od nas, naravno, lako se može vratiti njihovim izvornim snimkama kad god to poželi, no volio bih čuti kako im i drugi pjevači, pjevačice i sastavi odaju počast ili reformiraju njihove skladbe te time obogaćuju i njihove i vlastite opuse. I ne vrijedi to samo za Olivera i Arsena nego i za neke druge hrvatske glazbene bardove čiju baštinu lagano ipak prekriva prašina zaborava. Primjer za kraj, 2007. godine dobili smo ukusnu revitalizaciju hitova Ive Robića kroz elegantan studijski swing, big band jazz i easy listening tribute album “Samo jednom se ljubi” na kojem je naslovnu skladbu u svom stilu otpjevao baš - Oliver.