Osam godina nakon što je zgrada otvorena, počeo je njezin ekskluzivni ciklus Lisinski subotom koji je sve do danas zadržao prvo mjesto na rang-listi klasičarske ponude grada. Njegovo je jubilarno 45. izdanje otvoreno ove subote, 26. rujna 2026., na retrogradni Saturn kad se preispituju strasti, koncertom Simfonijskog orkestra HRT-a pod vodstvom njegova šef-dirigenta Pascala Rophéa i violončelista svjetskoga glasa, Francuza Gautiera Capuçona. Uoči samog koncerta za publiku je priređeno druženje s prisjećanjima detalja iz bogate povijesti Dvorane i njezina pridruženog Muzičkog informativnog centra u povodu njihovih dviju obljetnica. Tri godine nakon 50. obljetnice Dvorane, sada je predstavljena netom objavljena monografija urednice Ane Unkić, Lisinski 1973-2023., dok je u svjetlu 55 godina djelovanja Muzičkog informativnog centra njegova voditeljica Jelena Vuković postavila atraktivnu izložbu u staklenom kutu drugoga kata zgrade, s pogledom na vibrantno raskrižje zagrebačkih ulica Savska i Većeslava Holjevca.
Upravo je taj slavni zagrebački gradonačelnik iza imena ulice, koja preko Mosta slobode vodi u Novi Zagreb, prihvatio ideju dirigenta Milana Horvata o novoj koncertnoj dvorani i raspisao natječaj. Možemo zamisliti kako je te davne 1957. buru izazvalo pobjedničko rješenje staklenog kvadra arhitektonskog trojca Marijana Haberlea, Minke Jurković-Haberle i Tatiane Zdvořák-Erlich. Čak 14 godina trajala je izgradnja Lisinskog kojemu je ime po autoru prve južnoslavenske opere nadjenuo naš proslavljeni bariton Vladimir Ruždjak. Iako ćemo operu u njoj čuti tek sporadično, bez nje je nezamisliva glazbena scena metropole: najljepša je kad radi, kad su u njoj upaljena sva svjetla i prolaznici užurbanim gradskim kucavicama sa znatiželjom naziru tračke visoke kulture koja se odvija iza unikatnih lustera-maslačaka samoborskog kristala. Nitko ne zna da je ime njihova autora Mladen Kakša, dizajnera zagrebačke tvornice lustera Ivan Šikić u Vlaškoj ulici 81, kao ni da se na filmskom platnu Male dvorane Lisinski, umjesto u kafićima, 1982. sa stilom pratilo 12. Svjetsko nogometno prvenstvo u Španjolskoj, uz komentare istaknutih nogometnih stručnjaka. Tamo su posmrtnim komemoracijama ispraćeni i Tito i Tuđman, i Milan Bandić i Ćiro Blažević, a takve i slične „cvebe“ otkriva četristotinjak stranica impresivne nove publikacije enciklopedijskih razmjera Lisinski 1973-2023.
Prava megazvijezda
Na njezinoj naslovnici nisu ni „maslačci“, ni orguljske cijevi, po kojima smo dosad u dizajnu prepoznavali Dvoranu, već detalj reljefne drvene obloge na unutarnjem zidu mitskog staklenog foyera, s potpisom njezina autora, arhitekta Marijana Haberlea koji je osobito volio drvo, kako možemo i zaključiti po interijeru Velike dvorane. No, vratimo se samoj subotnjoj večeri: kad je u 19 i 30 uvodnu riječ sezoni dala ravnateljica i autorica ciklusa Lisinski subotom, muzikologinja Nina Čalopek, zaželjevši publici mnogo iznimnih glazbenih trenutaka, Simfonijski je orkestar HRT-a pod dirigentskim vodstvom svojega šef-dirigenta, maestra Rophéa, u frankofonskom tonu glazbe iz pera francuskog Švicarca Arthura Honeggera, poznatog po oratorijima i programnim skladbama Pacific 231 (transkontinentalna lokomotiva) i Rugby (izvorno engleski sport, popularan i u skladateljevoj rodnoj luci Le Havre), zazvučala je njegova drukčija, pacifistička nota njegove Liturgijske, Treće simfonije, čiji stavci slijede dijelove bogoslužja.
Svjež nas je orkestar na svojem prvom koncertu u Zagrebu nakon ljetne stanke dočekao bombastičnim fanfarama u uvodnoj Dies irae Allegro marcato (Dan gnjeva), prema poznatoj sekvenci iz Rekvijema. U drugom su stavku u intimnom ozračju zvučali drveni puhači prateći misao stiha psalma Iz dubine vapim Tebi, Gospodine, dok se u trećem vratio pompozan orkestralni borbeni stav, premda nominalno nazvan Dona nobis pacem: Andante–Adagio. Daruj nam mir zazivlje mirnodopsko razdoblje nakon netom završenog Drugog svjetskog rata u simfoniji pisanoj na narudžbu švicarske zaklade Pro Helvetia i praizveo ju je Orkestar Tonhalle u Zürichu 17. kolovoza 1946. pod dirigentskim vodstvom Charlesa Muncha, nakon čega su se nanizale izvedbe posvuda u ratu izmučenom svijetu. Maestro Rophé bira uvijek djela koja današnjici šalju neku poruku, ovdje poručuje da su humanost, umjetnost i glazba iznad svjetskih podjela koje izazivaju sukobe, a kojih nije pošteđeno ni ovo doba tzv. visoke civilizacije. U drugom nam je dijelu večeri istu poruku nakon 19 godina stigao reći dirigentov sunarodnjak Gautier Capuçon, jedan od prvih violončelista na svijetu, velika zvijezda poglavito u rodnoj Francuskoj. Prethodno je prvi i posljednji put u Zagrebu bio godine 2007. kada je u Lisinskom, tada u ciklusu Svijet glazbe, kao solist Simfonijskog orkestra Frankfurtskog radija kojim je ravnao Estonac Paavo Järvi (trenutačno šef-dirigent Tonhalle Orkestra u Zürichu), svirao isto djelo, Dvořákov Koncert za violončelo.
U međuvremenu se iz perspektivnog mladog glazbenika razvio u pravu megazvijezdu klasičnog svijeta koja slavu temelji ne samo na iznimnom vrhunskom sviračkom umijeću i muzikalnosti, već i misaonoj snazi glazbe koju svira, uz neprestanu osviještenost uloge umjetnika kao društvenog medija. Uz perfektnu bravuroznost, moćni ton i minuciozni glazbeni dijalog s pojedinim dionicama naših Simfoničara (napose sa zlatnom flautom Tamare Coha Mandić), Capuçon je u završnici večeri status dokazao izborom dodatka, minijaturom Towards the Forest suvremenog američkog skladatelja Brycea Dessnera sa svojega konceptualnog glazbeno-ekološkog albuma-projekta Gaïa (prema imenu grčke božice koja personificira Majku Zemlju) posvećenog odnosu čovječanstva prema našoj planeti, na kojemu je s tom temom zaokupio 16 različitih (ne samo klasičnih!) suvremenih autora. Tako je u suptilnom tonu ozbiljnih misli protekla večer koja je publiku Lisinskog ostavila bez daha. Lijep je to početak spektakularne jubilarne sezone ciklusa Lisinski subotom koja vrvi sličnim zvjezdolikim gostovanjima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....