Kao mlađa dvadesetogodišnjakinja Alicia Keys je prva dva albuma "Songs In A Minor" (2011) i "Diary Of Alicia Keys" (2003) prodala u više od dvadeset milijuna primjeraka, a i s narednima je osvajala top liste.
Unatoč tome i impresivnim nastupima, uključivši i onaj u zagrebačkom Domu sportova, činilo se da su proteklih pet-šest godina neke američke crnopute pjevačice R&B, nu-soul i hip hop glazbe "pretrčale" Aliciju koja je sedmi album nazvala svojim imenom, a što je najčešće znak da izvođač želi repozicionirati sebe na glazbenoj sceni.
Nakon eksperimentalnijeg "Here" (2016) i minimalnijeg "Girl On Fire" (2012), Alicia se uvjetno rečeno vraća počecima, ali u modernijem producentskom okružju i pratnji nekoliko gostiju i gošća poput Khalida, Jill Scott i Miguela te autorskih suradnika poput Eda Sheerana, Jamesa Napiera i Sama Romana. Rezultat je promjenjiv i diskutabilan, ovisno o tome koliko je efektno pomirila komercijalnost s otvorenošću za stilska poigravanja, ulazak u reggae s ostankom u R&B-u, soul s elektroniziranim ritmovima, no jedno je neprijeporno.
Njezin glas je i danas zavodljiv kao nekoć, podesan za promjene raspoloženja i sladak, ali ne i previše uglađen, a moram priznati i da uživo nikada nisam vidio ljepšu ženu od nje. Stoga mi je teško ostati objektivan, ali moram jer joj koketerija s EDM-om i bjelačkom pop glazbom baš i ne pristaje.