Davno bijaše kad je Kebra iz Obojenog programa pjevao “ja sam Rotten koji gori”, a još davnije kad je Johnny Rotten visio na križu poput Isusa i u punk-rock groznici izgarao u borbi s institucijama i malformacijama Velike Britanije, uključivši i Kraljicu. 42 ljeta nakon eksplozije punka 24-godišnji Tyron Kaymone Frampton iz Northamptona, poznatiji pod nadimkom i scenskim imenom slowthai vodi sličnu borbu u osvit ili suton Brexita oko kojeg se ni dva dana uoči izbora za EU parlament još ništa ne zna. BBC je već upozorio na njega kao veliku nadu britanskog hip hopa da bi slowthai perfektno naslovljenim debi albumom “Nothing Great About Britain” ukazao da bi se mogao prometnuti i u jednog od najvažnijih izvođača britanske popularne glazbe.
Koliko će daleko dobaciti u komercijalnom smislu manje je bitno od pametnih poruka kakve odašilje, odnosno pjesama u kojima zrcali ojađenu svakodnevicu britanskih, posredno i europskih nižih slojeva koji su u današnjem rabijatnom kapitalizmu ozbiljno deprivirani od šanse za uspjehom. “I tell you how it is, I will treat you with the utmost respect only if you respect me a little bit Elizabeth, you cunt”, jasna je poruka Kraljici cijepljenoj od realnosti. Tako treba tretirati i naše sadašnje i bivše predsjednike, premijere, suce i saborske zastupnike; od Tuđmana naniže i naovamo. Ama baš nikakav respekt obični hrvatski građani - izuzev pripadnika iz tuđmanovštine proizašlih i povlaštenih stališa čije beneficije žderu društvenu supstancu - ne trebaju imati spram institucija i “velikana” hrvatske države jer isti nisu ni jučer, ni danas iskazivali ni poštovanje, ni odgovornost prema njima.
Na sličnoj crti slowthai se osim s Kraljicom koju se usudio nazvati pizdom, obračunava i s Theresom May, Borisom Johnsonom i drugim pošastima iz najgornjeg ešalona kastinskog društva Velike Britanije u kojoj doista ništa velikog nije ostalo; izuzev likova u glazbi poput mladog Tyronea Framptona ili filmaša poput vremešnog Kena Loacha. Obojica vode sličnu borbu u ime pravednog cilja i današnje radničke klase, usput “slikajući” fresku današnjeg (britanskog) društva. A u toj borbi ovaj reper irsko-barbadoškog porijekla, odrastao u siromašnoj obitelji samohrane majke i četvero braće i sestara koju je otac napustio kad mu je bilo tri godine, izlazi na pozornicu samo u šorcu i s boksačkim rukavicama kojima sebe udara u glavu.
Tjerajući se time na gnjev prema radikalnoj desnici i lažovima koji su ustrašene siromašne Britance “utjerali” u Brexit poput gusaka u maglu. Znamo da ni EU nije dobro uređena, ali slowthai prvo čisti sranja pred svojim pragom i to je fer od mladića koji se u svojoj glazbi ne poziva samo na grime i rap nego i punk, uključivši i Johnnyja Rottena i Sida Viciousa, bas dionice od kojih ona iz “Doormana” zvuči kao da ju je preuzeo od The Stoogesa. Čujna je i njegova srodnost s The Streets i Dizzyjem Rascalom, ali i The Specialsima kad su u “Ghost Town” opjevali sumornu britansku svakodnevicu nakon dolaska “Čelične lady” na vlast. Čemer i besperspektivnost materijalno gadno podijeljenog društva, k tome nepopravljivo opijenog minulom veličinom i važnošću, također su glavni motivi albuma “Nothing Great About Britain” koje slowthai razbija tek “reportažama” iz sumanutih noćnih provoda kao jedinog antidepresiva protiv sivila svagdana.