Piše Aleksandar Dragaš

Nova verzija Dylanove ‘Blowin‘ In The Wind‘: ‘Kao da ste vlasnik novopronađene verzije Da Vincijeve ‘Mona Lise‘

Bob Dylan

 Fred Tanneau/Afp
Nova snimka pjesme izvorno snimljene uoči rata u Vijetnamu na aukciji u Christies‘u nudi se za milijun dolara. Riječ je o jedinoj verziji

Nakon što je autorska prava prodao Universal Musicu za cca 400 milijuna, a potom i master trake svih svojih snimaka Sony Musicu za cca 200 milijuna dolara - sve na ime budućih prihoda - Bob Dylan je ovog četvrtka aukcijskoj kući Christie‘s na aukciju ponudio jedinu snimku pjesme "Blowin‘ In The Wind" koju je u novom ruhu snimio u ožujku 2021. godine s producentom T Bone Burnettom te Gregom Leiszom za mandolinom i Donom Wasom za basom. Izvornu snimku iste pjesme Dylan je sam uz akustičnu gitaru i usnu harmoniku snimio 1962. godine i objavio 1963. godine na albumu "Freewheelin‘ Bob Dylan", malo nakon "Kubanske raketne krize", a uoči "Vijetnamskog rata". Pjesma je postala himna pokreta za građanska prava koju je tada pjevao 21-godišnji kantautor koji se tek probijao, a sada je na novoj snimci pjeva 81-godišnji Dylan, dobitnik Nobelove nagrade. Već je taj odmak od 60 godina između tih dviju verzija "Blowin‘ In The Wind", bez obzira na to što ju je Dylan na tisuće puta izveo uživo, a obradili su je i mnogi drugi izvođači, dovoljan da zacima javnost, no poanta nije samo u tome.

Naime, Dylan je s Burnettom odlučio snimku ponuditi na aukciju u jednom jedinom primjerku, otisnutu na jednom novom "nosaču zvuka" zvanom Ionic Original, najsličnijem nekadašnjem "acetatu", odnosno probnom otisku koji se kao "benchmark" koristio za podešavanje parametara za tiskanje vinilnih singl i LP ploča. Glazbenici znaju da je taj "acetat" najvjerniji studijskoj snimci, ali imao je manu da se preslušavanjem brzo troši što ne bi trebao biti slučaj s Ionic Originalom, premazanog kvarcno-safirskim slojem. No poanta nije ni u novom formatu koji vjerojatno neće zaživjeti kao neki novi fizički "nosač zvuka", ma koliko Burnett to želio. Poanta, barem ne sva, nije ni u novoj verziji "Blowin‘ In The Wind" čiji dobro poznati stihovi poprimaju bitno drugačije značenje kad ih danas pjeva stari, legendarni Dylan nego prije 60 godina kad ih je pjevao i snimio mladi, buntovni kantautor.

Poanta je da su Dylan i Burnett u doba kada snimljena glazba više nema definiranu vrijednost kao nekoć, nego je postala bezvrijedna, pokušali saznati koliko je netko spreman platiti za jedan jedini primjerak nove Dylanove verzije "Blowin‘ In The Wind" koja nikada nigdje neće biti objavljena, osim ako kupac ne odluči drugačije i ako mu to ugovor o kupnji dozvoljava. Ili, kako kaže Burnett: "Ne znam koliko danas vrijedi originalna snimka Boba Dylana na kojoj pjeva jednu od najvažnijih pjesama u proteklih 100 godina, ali znam da to nije 0.001 dolar podijeljeno s 5 milijardi, što je realnost s kojom se danas susreću glazbenici" (u doba streaminga - nap.a.). Nekoć je sve bilo bitno jednostavnije i jasnije. Singl ili LP ploča, pogotovo prije (mogućnosti presnimavanja na) audio kasete ili (mogućnosti kućnog prženja) CD-ova, imala je realnu vrijednost koju je "običan" kupac bio spreman platiti. Koliko je primjeraka izvođač prodao, toliko je i zaradio. Danas je sve virtualno i maglovito, a jedina realna vrijednost glazbe, jer i CD je otišao u ropotarnicu povijesti, a Lp je samo konoserski fetiš, ogleda se u cijeni i broju prodanih koncertnih ulaznica; pod uvjetom da koncerti nisu besplatni jer su sponzorirani, ali to je već druga tema.

Burnett, dakle, smatra da je Ionic Original "acetat" nove snimke "Blowin‘ In The Wind" pandan "originalnom ulju na platnu" nekog velikog slikara. Dylan je i slikar pa je to kao da ste od njega kupili neko ulje na platnu. Ili, još bolje, kao da ste vlasnik neke novopronađene verzije Da Vincijeve "Mona Lise" koja nikada nije bila nigdje izložena. Vidjeli su je samo rijetki, a tako je i s ovom snimkom "Blowin‘ In The Wind". Čuli su je samo oni koji su je snimali, pokoji novinar na cijelom svijetu, nažalost ne i potpisnik ovih redaka te (vjerojatno) oni koji su u četvrtak (07.07.2022.) sudjelovali na aukciji kuće Christie‘s.

Bilo je takvih pokušaja i ranije. Sjetimo se albuma "Once Upon a Time in Shaolin" hip-hop grupe Wu-Tang Clan, otisnute 2015. godine na samo jednom CD-u, ali i to je bila digitalna kopija koju kupac ima pravo puštati gdje želi, ali ne i objaviti prije 2103. godine. Snimka je preprodana jer je kupac Martin Shkreli optužen zbog financijskih prijevara pa je isti album američko Ministarstvo pravosuđa oduzetu snimku istog albuma prodalo za 4 milijuna dolara. I album "Jedina" Leta 3 iz 2000. godine bio je objavljen na samo jednom CD primjerku, no nakon samo nekoliko mjeseci završio je u komercijalnoj distribuciji, je trebalo pokriti troškove snimanja, pa ga već godinama svi koji to žele mogu slušati. I u streamingu, naravno.

Ipak, "trik" koji su izveli Dylan i Burnett s analognim originalom nove verzije "Blowin‘ In The Wind" je jedan viši nivo. Em je posrijedi Dylan, em je posrijedi jedan novi nosač zvuka s izvornom snimkom spomenute pjesme. Dakle, to je kao da ste izravno od Dylana i Burnetta kupili "master snimku" s nakanom, a možda i klauzulom ugovora o kupnji, da je nikada nigdje ne pustite u komercijalni optjecaj ni na jednom drugom formatu, uključivši LP, CD i streaming. Bilo bi zgodno vidjeti da se još neki izvođači, pogotovo novi, upuste u tako nešto pa da vidimo koliko čija snimka zaista vrijedi. Ipak, to je "trik" kojeg vjerojatno može izvesti samo Dylan. A da sam na mjestu Springsteena ja bih iskeširao tih milijun dolara ili nešto više dolara, za koliko se procjenjuje da će izvorna snimka nove verzije Dylanove "Blowin‘ In The Wind" postići na aukciji kuće Christie‘s, pa da mogu reći da doma imam "originalnog Dylana" i pustim ga samo dobrim frendovima. Meni bi to bilo daleko važnije nego da na zidu držim originalnu "Mona Lisu".

No, poanta nije ni u hvalisanju posjedništvo "originalnog Dylana" nego da ponovo pokušamo, barem sporednim putem, saznati koliko vrijedi nečija snimka. Ne, to doista ne bi smjelo biti 0.001 dolar podijeljeno s 5 milijardi pretplatnika ili Y sitniš u centima pomnožen s X brojem preslušavanja. Ako se razumijete u matematiku i ekonomiju, onda znate na što aludiram, ali isto tako sam svjestan da ni ovaj "trik" Dylana i Burnetta neće promijeniti način na koji nabavljamo i slušamo glazbu (u streamingu) i koliko (ni)smo spremni za nju platiti. Sve je to "blowin‘ in the wind", a čak je i opasnost od Trećeg svjetskog rata danas nalik istoj toj opasnosti iz one, 1962. godine kad je Dylan prvi put snimio istu pjesmu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. kolovoz 2022 22:35