NOVI ALBUM BENDA SLEATER-KINNEY Pristojna feministička debata o opasnim populizmima

Povratničkim albumom “No Cities To Love” (2015) ženski trio Sleater-Kinney nakon deset godina diskografske stanke pokazao je mlađim akterima da i drugoj dekadi 21. stoljeća alter-rock može biti atraktivan i agresivan. Bio je to poput žileta naoštren i do pucanja zategnut album na kojem su gitaristice Colin Tucker i Carrie Brownstein, premda su već tada zagazile u četrdesete, i bubnjarka Janet Weiss, koja je ušla i u pedesete, zazvučale mladenačkije, energičnije i vatrenije od većine dvostruko mlađih alter-rock konkurenata i konkurentica. Prema instrumentima su se odnosile kao da ne postoji sutra, kao da im je to prva i posljednja šansa za proboj, iako je bilo jasno da, ma što god načinile, neće bitnije ni ojačati ni oslabiti svoj status. Doduše, “No Cities To Love” je ušao u Top 20 najprodavanijih albuma u Americi, ali danas to malo znači jer se u konačnici prodao pet puta manje od albuma “Dig Me Out” (1997) koji nije ugledao ni Top 200 tada najprodavanijih albuma u Americi. U takvoj konstelaciji, iako poštujem želju za promjenom, pitanje je koliko je uopće bilo potrebno zaokrenuti kurs benda, zbog čega je bubnjarka Janet Weiss, odmah nakon što je kolegijalno i fer odradila snimanje novog albuma “The Center Won’t Hold”, napustila Sleater-Kinney. I bila je u pravu kad je donijela tu odluku, jer ma koliko cijenim i St. Vincent, koja se uhvatila produkcije, Sleater-Kinney su izgubili oštricu kakva ih je krasila u 90-ima ili na povratničkom albumu “No Cities To Love”.

Povratničkim albumom “No Cities To Love” (2015) ženski trio Sleater-Kinney nakon deset godina diskografske stanke pokazao je mlađim akterima da i drugoj dekadi 21. stoljeća alter-rock može biti atraktivan i agresivan. Bio je to poput žileta naoštren i do pucanja zategnut album na kojem su gitaristice Colin Tucker i Carrie Brownstein, premda su već tada zagazile u četrdesete, i bubnjarka Janet Weiss, koja je ušla i u pedesete, zazvučale mladenačkije, energičnije i vatrenije od većine dvostruko mlađih alter-rock konkurenata i konkurentica. Prema instrumentima su se odnosile kao da ne postoji sutra, kao da im je to prva i posljednja šansa za proboj, iako je bilo jasno da, ma što god načinile, neće bitnije ni ojačati ni oslabiti svoj status.

Doduše, “No Cities To Lov...