Freak-folk Devendre Banharta doživio je svoj pomak pretposljednjim albumom “Mala” (2013.) donijevši smiraj i ugodu, približavajući ga tako atmosferi koju postiže njegov mlađi, švedski, kolege, Jose Gonzalez. Deveti studijski album “Ape In Pink Marble”, koji će tek ugledati svjetlo dana u rujnu, ali će sigurno predstavljati okosnicu Banhartova nastupa na skorašnjem festivalu SuperUho (koji nakon dvije šibenske sezone debitira u Primoštenu), nastavlja u smjeru albuma “Mala”.
Ugodna sjeta
Što se tiče prvog hrvatskog gostovanja ovog glazbenika koji je prije deset godina proživljavao svoj kreativni vrhunac, može se reći da nam dolazi u pravi trenutak, kad mu je inspiracija ponovno u uzlaznoj putanji, a ne u kriznom periodu, kad ni publika ni kritika nisu imali milosti za albume “Smokey Rolls Down Thunder Canyon” i “What Will We Be”.
“Ape In Pink Marble” podvučen je uhu ugodnom sjetom protkanom ironijom i glazbenim obrascima koje bi lako mogli pripisati preminulom velikanu J. J. Caleu, iako je dobro poznato da studijski uraci Devendre Banharta općenito nose tu notu kao da su odležali dobrih dvadeset godina prije nego što su objavljeni, gledano i po pristupu samim pjesmama i po produkcijskim zahvatima.
Na novom albumu, kao i na prethodnom “Mala”, glazbenik se počeo pridržavati pravila “manje je više”, što vrlo vjerojatno znači da je period duplih albuma definitivno stvar prošlosti. Možda je upravo to filtriranje materijala s njegove strane i obuzdavanje ega uzrok kvalitativnog pomaka na bolje.
“Middle Names”, koja se čini nedovršenom, predstavlja solidni akustični uvod u album, gdje nakon nje električni i drugi instrumentarij diskretno zauzima svoje mjesto u zvučnoj slici kroz naredne “Good Times Charlie” u kojoj se može naći i određeni flojdovski štih, te “Jon Lend A Hand” iz koje progovaraju Banhartovi venecuelanski korijeni.
Suveniri u memoriji
Općenito album ima solidan broj poglavlja koja se dotiču glazbene tradicije Južne Amerike; pjesmu “Mara” upotpunjuje zvuk marimbe, dok je bossa nova pogonsko gorivo u “Theme For a Taiwanese Woman in Lime Green”. Ista ta bossa nova isprepliće se i u retro disco broju “Fig In Leather” koja se od sredine pretvara u svojevrsni muzički telefonski razgovor, a sličnim elementom iznenađenja zrači “Linda”, duboko emotivna i najsjetnija pjesma na albumu koja se lako može uzeti i za najbolju, dok nakon nje poput jeke dolaze dva snažna poglavlja u vidu “Lucky” i “Celebration”, ostavljajući slušatelju da sam zaključi jesu li u pitanju ultimativni uzdusi ugode ili gorko-slatka ironija tugaljivog prisjećanja na minule vrhunce, od kojih su samo ostali suveniri utkani u memoriju.