Neki će reći da su ključna djela Manicsa ostala pohranjena u 90-ima, dok je u njihovim redovima bio Richey Edwards ili malo nakon njegova nestanka, a vjerojatnije - smrti. I možda biti u pravu, ali posljednjih desetak godina Manicsi su mi draži nego ikada prije. Ako je ta teza neobranjiva, evo ipak pokušaja elaboracije. Mislim da se Manicsi u prvoj polovici 90-ih, unatoč marketingu britanskog tiska, nisu mogli kvalitativno mjeriti s perjanicama američkog grunge i alter-rocka, kao ni ostatak britanske rock scene tog doba, uključivši Oasis, Blur ili Suede. Zauzvrat, Manicsi su iznašli način da primjereno ostare pa tijekom vremena razviju sentiment i spram takvih tema.
Ako su nekoć bili mladi buntovnici - usporedo s tim i na braniku onoga što je ostalo od ljevice, socijalne drža...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....