Giorgio Surian, naš proslavljeni bas-bariton, ovih je dana imenovan novim ravnateljem Opere HNK u Zagrebu. Rođen u Rijeci 1954. godine, nakon što je kao 20-godišnjak debitirao u HNK Ivana pl. Zajca, Surian je karijeru nastavio na najvećim pozornicama svijeta ostvarivši preko 160 uloga.
U razgovoru za Jutarnji otkriva što ga je navelo da se nakon izuzetno uspješne karijere opernog pjevača, tijekom koje je surađivao s nekim od najvećih dirigenata i redatelja, prihvati posla ravnatelja zagrebačke Opere te što sve možemo očekivati tijekom njegovog mandata.
U novoj ste ulozi u karijeri. Što vas je navelo na takav korak?
- Zvali su me da na neki način pomognem u kriznoj situaciji koja se pojavila u kazalištu. Malo sam, mogu reći, bio i poguran u tu avanturu. Mogu li pomoći konkretno, to ne znam, ali svakako mogu na taj način da ljudima dam do znanja da mogu računati na mene u svakom smislu - umjetničkom, ali i ljudskom.
Mogu pokušati napraviti nešto što je njima najpotrebnije – prvo da imaju dijalog s nekim, onda da taj dijalog ne ostane na riječima, nego da pokušam nešto i napraviti. U umjetničkom smislu sigurno mogu. Recimo da se poveća broj predstava, da se bolje organizira posao i da se ide naprijed. Mi ovdje imamo misiju i ta je misija vrlo važna. Da se vratimo na vaše pitanje zašto sam ovdje: da pomognem da se ostvari jedan nivo na kojem će se ljudi dobro osjećati.
Koliko vi doista možete pomoći kod narušenih međuljudskih odnosa?
- Idem od toga da me ljudi trebaju prvo upoznati. Prvo sam se predstavio solistima, objasnio zašto sam ovdje, da zajednički kao jedna familija napravimo nešto zdravo i konkretno. Da se ne gubimo u nekim situacijama koje nemaju razloga da postoje. Zatim sam se susreo sa zborom pa s orkestrom koji su me lijepo dočekali. Zapisali smo najvažnije probleme. Počinjemo dakle nešto sređivati.
Treba malo vremena i da se ja uhodam jer ne poznam taj način rada, ali baš zato moram biti jako prizeman. Sve treba uzeti s mirnoćom i polako pokušati rješavati stvari. Neki su mi rekli: 'Hvala da ste me saslušali'. A nisam ništa napravio. Ljudima je ponekad potrebno samo da ih se sasluša.
Kako mislite riješiti probleme u kazalištu na koje ste naišli?
- Prvi dan kad su me intervjuirali za televiziju, rekao sam da sam obiteljski čovjek, imam lijepu familiju i vidim da mi je funkcionirala. I ovo je jedna familija. Nemoguće je da sve ide idealno, ali da nekako gledamo da zajednički stvaramo. Ovo je možda jedno od najljepših kazališta na svijetu, već samo to nas treba potaknuti na neki pomak. To je prva kazališna ustanova u Hrvatskoj, kao i nacionalna opera, i trebalo bi joj dati veliku važnost ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj nego i u Europi, svijetu.
Ne smijemo biti pretenciozni, moramo biti umjereni, ali moramo gledati i da damo maksimum. Jer, ovo kazalište ima kapacitet da napravi nešto zbilja važno. Ja sam penzioner, ne treba mi ovaj posao, ne treba mi ni slava, treba mi samo, već kad su me zvali, da pomognem. Bilo bi me sram da ne napravim ništa. Želim se potruditi. Nemam vlastitih aspiracija, sve sam napravio što sam trebao i htio napraviti u životu.
Na čemu mislite da treba posebno raditi kad je riječ o zagrebačkoj Operi, čemu ćete se posvetiti u svom mandatu?
- Polazim od toga što su mi drugi rekli, a ne što ja želim. Shvatio sam da treba predstaviti više opera godišnje, premijera i predstava. Ansambl je velik i može podnijeti više predstava i naslova, a plus toga vidim da su svi željni raditi. To nije nešto što sam ja odlučio nego sam vidio da je to primarna stvar koje se moram uhvatiti bez obzira na to što sam do tada mislio. Dakle, polazim od toga što želi ansambl, a ne što želim ja. Ja sam tradicionalist i volim tradicionalnu operu. Ne volim previše modernu i previše nečitljivu.
Cijenim modernu operu, ali kad gledam operu moram znati što se dešava i zašto je neki efekt prisutan na nekom mjestu, mora mi sve biti jasno i kao gledaocu. Ne smije se publici prodavati magla. Izrazito sam protiv toga. Nadam se da nisam prodavač magle. Za to ću se jako boriti.
Što je na vašem programu? Koje naslove pripremate?
- Kako sam prije desetak dana došao na ovu funkciju, nešto sam zatekao, a nešto sam mogao dodati. Imamo tri opere koje će se premijerno izvesti i četvrtu za djecu u foajeu. Prvo je Puccinijeva Lastavica, to je jedna vrlo ugodna opera koju je Puccini napisao kao operetu za bečku operu, međutim došao je rat i izvela se u Monte Carlu.
Publika je nije prihvatila jer su očekivali neku drugu vrstu glazbe. Ali Puccini je rekao da mu je od svih opera koje je napisao ova najdraža. Doveo bih i jednog režisera s kojim sam dosta radio, potreban nam je ovdje, da educira mlade režisere. On je radio u svim najvećim kazalištima. Zove se Hugo De Ana i sada s njim slažem taj program. Druga planirana premijera je Evgenij Onjegin, treća La Traviata.
Dogovorili smo i Malog dimnjačara Benjamina Brittena za djecu. Nastojat ću u budućnosti u program staviti i neko moderno djelo iz 20. stoljeća, zatim jednog našeg autora također, kao i neke francuske i ruske opere. Od Verdija, Puccinija i Wagnera se ne može naravno pobjeći. Treba sve biti u balansu. Ovisi zapravo o financijama. Opera je skup sport. Pitanje je da li napraviti osam osrednjih naslova ili četiri odlična.
Koji su vaši osobni afiniteti i glazbeni ukus?
- Ako sam došao za ravnatelja opere, neću pjevati najvjerojatnije ništa. Ne bi bilo u redu da sam sebi dajem uloge. Obožavam pjevati Toscu, to je jedna od zadnjih uloga koje ću pjevati u Rijeci, uz Giannija Schicchija. Jedna pak od meni omiljenih opera su Hoffmannove priče gdje su u jednoj večeri četiri različite uloge đavla, svaki je drugačiji, Otello je isto prekrasna opera. Taj Jago je valjda najzločestija osoba koju sam sreo u opernoj lirici. Lijepo je raditi i Gounodova Fausta. To su opere koje mi daju satisfakciju.
Radili ste s najvećim dirigentima u najvećim svjetskim opernim kućama. Koga biste posebno izdvojili?
- Kad se sjetim svih tih dirigenata, režisera s kojima sam radio, svaki je bio poseban na svoj način, ali uvijek sam se dobro snalazio sa svima jer se nikad nisam volio ni sa kim dovoditi u neke napete situacije. Vrlo sam miran i volim mir. Maestro Muti je bio dosta zahtjevan i krut, Zubin Mehta jednostavan i mekan, Abbado je bio negdje između njih, Carlos Kleiber nepredvidiv. Svaki je imao neku svoju osobinu i sa svakim sam dobro surađivao jer ja uvijek gledam da budem profesionalan. Cijeli moj uspjeh u karijeri je samo zbog toga jer sam bio profesionalan.
Jeste li odustali od pjevanja?
- Nisam, ali polako i moja dob odustaje od pjevanja. Dok glas traje, može se pjevati. Tu i tamo ako još mogu i ako se ukaže prilika. Intenzivnog pjevanja neće više biti sigurno. To je ipak jedna vrsta stresa, jedan posao koji zahtijeva koncentraciju, profesionalnost, pažnju u svemu, kakao spavaš, kako jedeš. Jedan takav poziv zahtijeva cijelog čovjeka i moraš se tome posvetiti.