Pijanist Filip Fak novi je ravnatelj Zagrebačke filharmonije. Na ovu je poziciju stupio 1. rujna, a o svemu govori u ekskluzivnom intervjuu za Jutarnji list.
Možete li, ukratko, opisati vaš program kojim ste imenovani na poziciju ravnatelja Zagrebačke filharmonije?
- Svoj program utemeljio sam na nekoliko prioritetnih strateških ciljeva - podizanju kvalitete programa uz pažljivije biranje suradnika, povećanju vidljivosti Filharmonije u javnom prostoru, revitalizaciji publike i otvaranju novoj publici, uspostavi strateškog partnerstva s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog, revidiranju organizacije poslovnih procesa unutar stručnih službi, pronalaženju dodatnih izvora financiranja kroz jačanje mreže sponzora i donatora, uspostavu novih suradnji i gostovanja na relevantnim festivalima i koncertnim pozornicama... Mogao bih, dakako, o svakoj od ovih točki razglabati unedogled, ali zadovoljit ću se dvjema konstatacijama - želio bih prije svega da Filharmonija vrati svoj ‘stari sjaj‘ te da vrhunskim programima, dirigentima i solistima vrati na svoje koncerte što veći broj ljudi koje smatram našom prirodnom publikom. Istovremeno ćemo uložiti i veliki trud u privlačenje i izgradnju nove publike uvođenjem novih programa i komunikacijskih strategija, jer revitalizacija publike nije samo jedina garancija naše buduće opstojnosti, nego i jedini način da u sadašnjosti ostvarimo svoju stvarnu društvenu misiju.
Prije vas ravnatelj je bio Mirko Boch. Kako gledate na njegov mandat i zašto mu ga, po vašem mišljenju, nisu produljili?
- Teško mi je objektivno procijeniti mandat g. Bocha, a osobito je nezahvalno da to činim iz pozicije njegova nasljednika. Mislim da je svakako imao i dobrih i loših poteza. Na primjer, kao jedno od njegovih neospornih postignuća jest zapošljavanje brojnih novih, izvrsnih mladih glazbenika u orkestru. Ako bih mu nešto mogao zamjeriti kao kolega glazbenik, to bi svakako bilo na tragu uvođenja programa koje je on vjerojatno smatrao popularnim, odnosno ‘popularizirajućim‘, ali koji su se ponekad spuštali ispod razine i značaja orkestra kakav je Zagrebačka filharmonija. Takvi programi u kombinaciji s ponekad nesretnim izborom suradnika, odnosno gostujućih umjetnika koji su bili ispod naše profesionalne razine, počeli su na neki način narušavati naš imidž, pa mislim da je to svakako bio jedan od glavnih razloga zbog kojih g. MIrko Boch nije nastavio svoj ravnateljski mandat.
Boch se bio i jedini javio polovicom prošle godine. Kako to da je bio jedini?
- Mogu samo pretpostaviti da je većina kandidata koji su se kasnije javljali na sljedeće natječaje u početku bila skeptična prema samoj mogućnosti promjene ravnatelja. Nakon što g. Boch nije potvrđen na prvom natječaju, drugi pretendenti na ravnateljsko mjesto počeli su se javljati u sve većem broju. Nije tajna kako sam osobno imao dosta nagovora da se javim već na taj prvi natječaj, ali nakon jednog dosta otvorenog i izravnog razgovora s g. Bochom odlučio sam ne prijaviti se s obzirom na njegovu želju da nastavi svoj rad kao ravnatelj i uvjerenost kako će biti ponovno imenovan. Nakon toga, nisam se javljao sve do četvrte instance natječaja, za koju je g. Boch odlučio da se više neće prijaviti.
Kad smo pisali o Zagrebačkoj filharmoniji, Naima Balić je rekla da nije lako biti na čelu kolektiva koji broji preko stotinu ljudi i da je potrebno biti dobar psiholog. Tako je za gotovo svaki veći kolektiv. Slažete li se i kako ćete pristupiti rješavanju međuljudskih odnosa?
- Slažem se s gđom Balić u potpunosti. Ja bih tu konstataciju čak i proširio - biti dobar psiholog bitno je gotovo u svakom poslu, a pogotovo u onim poslovima u kojima izravno radite s ljudima. Međutim, rekao bih da upravitelj ipak nije profesionalni psiholog, niti on to treba biti. Međuljudski odnosi u kolektivu kao što je orkestar jesu važni (njihova važnost mogla bi se usporediti s važnošću odnosa suigrača u kakvoj sportskoj momčadi), ali ipak bi u odnosima na poslu trebala prevladavati profesionalnost koja mora biti iznad osobne razine. Drugim riječima, trebali bi prevladavati kolegijalnost i međusobno poštovanje, bez obzira na osobne simpatije ili antipatije. Mislim da je mnogo veći problem zapravo u neprimjerenom miješanju profesionalnih i privatnih odnosa, što bi trebalo biti nedopustivo na radnome mjestu, ali kod nas je ipak vrlo uvriježeno.
Kakvi su sada međuljudski odnosi u Zagrebačkoj filharmoniji?
- Smatram da su u osnovi dobri. Kao i u svakom velikom kolektivu, ima pojedinaca koji su u nekoj mjeri problematični, a isto tako i nekih odnosa koji trenutno nisu u svojoj najboljoj fazi, ali ne bih rekao da je situacija pretjerano dramatična. Mislim da će se i ono što je trenutno negativno brzo popraviti kad se uvede općenito bolja radna atmosfera, kad budemo još usmjereniji na naše ciljeve i kad ljudi shvate da je sinergija jedini način i put do uspjeha.
Tijekom pandemije svirali ste i na mnogim javnim mjestima. Koliko vam je to značilo?
- Razdoblje pandemije je bilo svakako jedno doba koje ćemo svi vrlo rado zaboraviti. Ali dakako, u tim iznimnim okolnostima bilo nam je od velike važnosti da nastupamo praktički bilo gdje, pa smo tako nastupali na najrazličitijim mjestima, uključujući prostore na otvorenom. Iako su često uvjeti na tim koncertima bili daleko od idealnih, mislim da je to bilo potrebno jer je svakako za svakog umjetnika najvažnije da u konačnici svoj rad ispolji i podijeli s publikom. Uostalom, jedino tada umjetničko djelo i zaživljava u svojoj punini - kad se nekome obraća.
Kakva je vaša suradnja s dirigentom Dawidom Runtzom, koliko je on bitan za Zagrebačku filharmoniju?
- S maestrom Runtzom sam dosad prvenstveno surađivao kao pijanist u orkestru, ali odmah nakon mog imenovanja stupili smo u kontakt i moj prvi dojam je da ćemo izvrsno surađivati. Upoznao sam ga na filharmonijskom gostovanju u Kuvajtu prije nekoliko godina i odmah mi se jako dopao kao dirigent, pa me obradovalo njegovo naknadno imenovanje šefom dirigentom. Dakako, uloga maestra Runtza kao šefa dirigenta je vrlo važna, osobito u umjetničkim pitanjima; on skrbi za umjetničku razinu orkestra kao cjeline, kao i pojedinih njegovih članova, kvalitetu programa, gostujućih solista i sl. Mislim da u tim pitanjima u budućnosti treba imati još više slobode i autoriteta, jer ta pitanja i jesu primarno u njegovoj ingerenciji.
Kao pijanist, svirali ste na mnogim prestižnim mjestima, bili ste na natjecanjima, suosnivač ste Riječkog klavirskog trija, od 2017. godine ste prvi stalni pijanist Zagrebačke filharmonije... Dakle, imate uspješnu karijeru kao pijanist. Zašto ste se odlučili za poziciju ravnatelja, koja je bitno drugačijeg profila?
- Isključivo iz jednog razloga - neizmjerno mi je stalo da Zagrebačke filharmonije, institucije prema kojoj gajim veliku ljubav i poštovanje još od svojih studentskih dana. Prepoznao sam prirodu trenutka u kojem se institucija našla i osjetio odgovornost da dam svoj doprinos u njenom usmjeravanju prema boljoj budućnosti. U tome, vjerujte mi, nema nikakve osobne ambicije niti koristi, jer sam na neki način primoran obustaviti mnoge svoje trenutne aktivnosti i sigurno žrtvovati mnogo toga od sebe, čak i na privatnom planu. Ipak, nemam ni najmanju sumnju ili zadršku da je institucija poput Zagrebačke filharmonije vrijedna takve žrtve.
Bavite se i skladanjem?
- Skladanjem se bavim još od svojih osnovnoškolskih dana, ali moram priznati da se dosad jednostavno nisam imao priliku posvetiti tom pozivu na način i u mjeri u kojoj bih htio. Najviše sam djela komponirao tijekom studija na Akademiji i neposredno nakon, a posljednjih sam godina skladao vrlo sporadično jer je to aktivnost koja prije svega zahtijeva mnogo vremena i mira. Uz brojne koncerte, rad na Akademiji, vođenje strukovne udruge i brojne druge aktivnosti, poput rada u Vijeću za glazbenu djelatnost pri uredu za kulturu Grada Zagreba, to je jednostavno neizvedivo. Vjerujem da ću se skladanju moći mnogo podrobnije posvetiti u nekoj kasnijoj fazi svoga života, kad ću za to imati više vremena, ali i muzičkog iskustva koje je nasušno potrebno da bi se nešto od značaja uopće i moglo komponirati.
U riječkom HNK ne nedostaje polemika, pa se tako i najnovija "spojila" s vašim imenovanjem. Naime, intendant Marin Blažević, kojeg ste optužili za mobing, javio se komentirajući vaš životopis, nakon čega ste najavili i tužbu. Koji je, po vašem mišljenju, motiv gospodina Blaževića da vas "prati" i u Zagreb i zašto ga tužite?
- Potez Marina Blaževića nije vrijedan previše komentara; mislim da je njegov jedini cilj bio pokušaj narušavanja moje reputacije. Jeste li ikada čuli za sličan slučaj, da netko u nacionalnim medijima istupa komentirajući nečiji životopis, iako s tom osobom ili institucijom zapravo nema nikakve veze? U nedostatku stvarnih argumenata, g. Blažević je pribjegao vlastitim interpretacijama moga životopisa i naknadnom demantiranju tih interpretacija, što je postupak vrlo nalik onima zbog kojih smo se i rastali u HNK Ivana pl. Zajca. Na kraju krajeva, možda maksimalno pet posto mojeg umjetničkog životopisa otpada na moj ravnateljski mandat u riječkoj Operi, pa je zaista nejasno što je time g. Blažević mislio postići, te smatram da se propisno osramotio. Nakon njegova istupa kontaktirao me velik broj ljudi iz kulturnih krugova, od kojih su neki bili zgroženi, dok su drugi tek odmahivali rukom, ali svi su mi dali bezrezervnu podršku. Smiješna je uopće i sama pomisao da jedan intendant nacionalne kazališne kuće čeprka po društvenim mrežama tražeći pogreške u formulacijama tuđih životopisa, a onda kad ništa ne pronađe, s time ide u medije zlonamjerno iskrivljavajući činjenice kako bi isforsirao tezu da je nešto u njima ‘neistinito‘ ili čak ‘lažirano‘. Stoga, nizu sudskih tužbi koje sam pokrenuo protiv g. Blaževića uskoro će se pridodati i tužba za klevetu.
On je, pak, u Rijeci postavio smijenjenog ravnatelja Lisinskog Dražena Siriščevića. Što mislite o tome?
- Po meni, to je bio poprilično očekivan potez. Dražen Siriščević rođeni je Riječanin, poznavatelj je i ljubitelj opere, ima iskustva u upravljanju kulturnim institucijama, režirao je brojne opere, ostvario brojne kontakte s istaknutim umjetnicima tijekom svog ravnateljskog mandata u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog... Možda postoje i neki drugi razlozi koje ja ne prepoznajem, ali u svakom slučaju, njegov izbor na mjesto ravnatelja Opere HNK Ivana pl. Zajca Rijeka nije me pretjerano iznenadio.
Baš smo nedavno komentirali kako niti jedno imenovanje u kulturi ne prođe bez skandala. Zašto je po vašem mišljenju tako? Što mislite o imenovanju nove ravnateljice Lisinskog?
- Meni se čini da rijetko što u Hrvatskoj prolazi bez skandala, stvarnih ili percipiranih, izmišljenih ili ciljano izazvanih. Vrlo često se lažni skandali konstruiraju kako bi prikrili stvarne, prave i veće skandale, koje se nastoji pomesti pod tepih. Na moju veliku žalost, ni kultura u tome nije iznimka. Najiskrenije, teško mi je reći zašto je tome tako - čini se da je mentalni sklop naših ljudi s vremenom postao takav da je gotovo ovisan o skandalima, do te mjere da sumnjamo i kad se događa nešto što je uistinu posve pošteno i čisto. Što se tiče imenovanja nove ravnateljice Lisinskog, drago mi je da se radi o mojoj kolegici iz studentskih dana, gđi Nini Čalopek, koju poznajem kao kompetentnu i marljivu osobu iz svih suradnji koje smo realizirali kroz godine. Vjerujem kako će ona voditi Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog na pravi način i jednako sam uvjeren da ćemo između naših dviju institucija ostvariti izvrsnu suradnju.