Za dirigentskim pultom Zagrebačke filharmonije u petak, 1. listopada, stajao je Leopold Hager, ugledni europski dirigent kojeg ovdašnja publika dobro poznaje. Ovaj put, za razliku od prvog ovosezonskog koncerta tjedan dana prije, Dvorana Lisinski osvanula je poluprazna, što može biti i znak odveć jednoličnog programa u kojem su se javile čak dvije romantičarske simfonije - Franza Schuberta i Roberta Schumanna - pa je punu pozornost dobila skladba "Why not" suvremenog hrvatskog autora Dalibora Bukvića. Domaća se glazba prema nekakvom nepisanom, a lošem pravilu uobičajila naći na početku programa, pa se ovaj potez s Bukvićem u sredini, između dviju simfonija, pokazao uspješnim i korisnim.
Djelo je nastalo 2012. godine kao narudžba Zagrebačke filharmonije, a nedavno je zabilježeno i na CD-u "Wonderful Monster of Time: Hrvatski skladatelji na prijelazu milenija". Preživjelo je, dakle, sudbinu mnogih koja se jednom pojave u javnosti, a zatim često nestanu, što je svakako kompliment skladatelju, ali i memorijskom naslijeđu Zagrebačke filharmonije, koja, eto, dobro pamti.
Nakon primitka narudžbe tada 44-godišnji autor na postavljeno si je pitanje "A što ću sad?" dao nedvosmislen odgovor: "Ovako - a zašto ne!" pa je to i ostao naslov dvostavačnog djela za orkestar. Ostala je i glazba zamjetne dramaturgije u gradbi različitosti orkestracije, ulančana u živopisnost različitih glazbala, od staklaste celeste, efektno uklopljene u prvi stavak kojim dominiraju gudači, do drugog ubrzanog, u kojem pulsira cijeli orkestar, a posebno timpani, glasovir i fanfare. Ostao je i odgovor: Why not, Dalibore Bukviću!
Sjedokosi dirigent Hager odlično se snašao u ovoj modernoj partituri, štoviše, sve je zvučalo zanimljivije od njemu, pretpostavljam, bližih romantičara. I Schubertova Četvrta u c-molu D 417 "Tragična" i Schumannova Četvrta u d-molu op. 120 doimale su se pomalo umorno. A možda se i već notorna romantika malo umorila?