Nedostajala je još samo kitica cvijeća, štoviše i lovorov vijenac kod spomen-glave Vojina Bakića u dvorani “ Lisinski” da bi ugođaj 200. obljetnice rođenja Vatroslava Lisinskog bio potpun.
Ciklus “Lisinski subotom” svečano je otvoren opsežnim koncertom Simfonijskog orkestra i zbora Hrvatske radiotelevizije te skupine vokalnih solista pod vodstvom Nikše Bareze, pred brojnom publikom u kojoj je zacijelo bilo i onih koji autora prve hrvatske opere do sada nisu pomnije poznavali.
Odbačen od sredine
Glazbeno putovanje kroz opus Lisinskog u ovoj prigodi začinjeno je i čitanjem njegovih pisama, kao i zapisa suvremenika. Bilo je umjetnički znakovito jer se uz doista obiman program mogla naslutiti autentična autorska ruka darovitog Ilirca. Bez njegovih djela hrvatska glazba bila bi mnogo siromašnija, od opere do simfonijskoga tkiva, zborova i solo pjesme, skladbi koje su nastajale u okolnostima životnoga siromaštva i nerazumijevanja zagrebačke sredine koja ga je podržala samo u kratkom razdoblju Ilirskoga preporoda, a zatim odbacila kao “nepoznatog”.
Sve glazbe svijeta imaju u svojim povijestima bar jednog patnika, gladnog i upornog, i svi su oni prošli sličan put kao i naš Lisinski, koji je, poživjevši tek 35 godina, stvorio zamašan opus od 145 izvornih skladbi. Pričanje priče o tom putu u interpretaciji dramskih umjetnika Slavka Jurage i Nikše Kušelja nije bilo baš najsretnija ideja jer oni koji ništa ne znaju o okolnostima Lisinskijeva života teško da su mogli razmrsiti preobilje informacija. Preostala je stoga glazba u današnjoj recepciji, u interpretaciji vrlo angažiranog i preciznog maestra Bareze i nekolicine vrsnih pjevača.
Ulomci iz dviju opera, “Ljubav i zloba” i “Porin”, ponovno su postavili upit što se od Lisinskog još moglo očekivati da je dulje poživio, a izbor iz bogate kajdanke popijevaka posvjedočio je njegovu ravnopravnu poziciju u europskom svijetu solo pjesme. Zborovi i orkestralna glazba upotpunili su današnju sliku o skladatelju na kojoj su kao apsolutni vrhunci skladateljske invencije osvijetljeni idila “Večer” i pjesma “Miruj, miruj, srce moje”, koju je posebno nadahnuto pjevala Ivana Srbljan, a kao odličan tumač Lieda pridružio se i Ljubomir Puškarić uz glasovirsku suradnju Zrinke Ivančić Cikojević.
Natpisi
U izvedbi opernih ulomaka blistali su Ivana Lazar s vrlo teškom arijom iz “Ljubavi i zlobe” te Domagoj Dorotić i Ivica Čikeš u arijama iz “Porina”, s posebnim naglaskom na Barezin blagotvorni udio u orkestralnoj pratnji niskih gudača basovske molitve “Strogi Oče na nebesi”. Ofertorij “Cum invocarem”, koji je Lisinski skladao gotovo kao vlastiti requiem s delikatnim zborom i ponovno sjajnim pjevom, I. Srbljan zatvorila je obljetničku priču koja ne bi smjela nestati do sljedećeg prigodnog spomena.
No, mogle bi napokon nestati javne informacije poput nikad ispravljenih sramotnih natpisa od kojih jedan “krasi” autorov medaljon u mirogojskim arkadama na kojem piše “Vratoslav”, kao što i spomen-ploča na starom gornjogradskom kazalištu nosi pogrešnu godinu praizvedbe prve hrvatske opere!