Da nije bilo festivala INmusic ne bismo u Zagrebu doživjeli koncerte ni najvažnije britanske kantautorice PJ Harvey ni najboljeg novog irskog benda Fontaines D.C. čiji je autor stihova i pjevač Grian Chatten ovih dana objavio solo album. Navodno se u mreži popularnosti i slave počeo osjećati poput muhe u paukovoj mreži pa odatle i naslov "Chaos To The Fly" i potreba za solističkim djelom kojim se i glazbeno i pjesnički odmiče od svega što mu se dogodilo s Fontaines D.C. čiji je post-punk bitno bučniji i nervozniji od onoga što Chatten nudi samostalno. Ako i nije čudno što se odlučio na solistički iskorak, mada to zna dovesti do turbulencija unutar matičnog sastava, pametno je što je na "Chaos To Fly" donio pjesme koje su toliko osobne i toliko drugačije da ih je teško zamisliti kao repertoar Fontaines D.C.-a.
Navodno ih je napisao tijekom šetnji uz more u nekom gradiću pedesetak kilometara sjeverno od Dublina, a to se može i zaključiti iz uvodne "The Score" u kojoj pjeva "Kad ti priđem/Znat ćeš/Da sam val koji se lomi pod tobom/Koji će ti donijeti užitak i odnijeti bol". Grian se u toj prilično cohenovskoj pjesmi doslovce stopio s morem i poistovjetio s valom koji donosi ljubav dok iza njegovog, sniženog glasa mrežu pletu akustična gitara i štrajhovi gudača. Naravno, njegov glas dalje je prepoznatljivi ali sve oko njega je drugačije pa će se u napetoj "Fairlies" naći na tragu Nicka Cavea iz kasnih 80-ih i ranih 90-ih, a u "Bob‘s Casino" u baroque-popu kakvog je za sebe i Nancy Sinatra pisao i skladao Lee Hazlewood. "All Of The People" je poput pozdrava iz Dublina šefildskom baroque-pop majstoru Richardu Hawleyu, nekoć gitaristu Pulpa jer Grian je sličniji njemu nego Jarvisu Cockeru dok je "Salt Throwers Off A Truck" poput naklona Billyju Braggu. "Last Time Every Time Forever" je psihodelični folk koji me podsjetio na Juliana Copea iz Teardrop Explodesa, a odjavna "Season For Pain" pjesma kakvu Morrissey nažalost više ne zna napisati. Za takav rezultat važan je i dopprinos producenta Dana Careya koji je producirao i albume Fontaines D.C.-a.
Nije posrijedi imitacija nego nastavljanje na neke velike i svijetle rock i pop tradicije, a s moje strane i pokušaj da vam predočim koliko je Grian Chatten na "Chaos To The Fly" drugačiji nego uz Fontaines D.C. premda pjeva na isti način; deklamatorno, rezignirano i ravno. Za sada bi se moglo reći da je na putu onoga što je Alex Turner iz Arctic Monkeysa radio u okviru The Last Shadow Puppetsa, samo što to čini pod svojim imenom i prezimenom. Hoće li ova rabota vremenom dovesti do njegove solo karijere i raspada benda ili će iznaći način da mu Fontaines D.C. ostane glavni posao, a solo albumi postanu poslić sa strane? Teško je reći, ali "Chaos To The Fly" je album lijep i dramatičan koliko i irska obala kad u nju udaraju valovi.