Mira Furlan je bila ultimativna novovalna femme fatale. Barem je tako izgledala nama, djevojčicama koje smo bile premale da aktivno sudjelujemo u tadašnjem gradskom, zagrebačkom životu.
Gledala sam je samo jednom uživo kao pjevačicu Le Cinema. To je bio bend Pike Stančića, s Maxom Juričićem i Marinom Pelajićem, članovima Filma, koji je izvodio strane novovalne pjesme – Roxy Music, Talking Heads, Ramonese i s kojima je Furlan povremeno nastupala. Bili su to Trnjanski kresovi, negdje u drugoj polovici osamdesetih.
Početkom svibnja na Savskom bi se nasipu digla pozornica i kulturnim programom bi se obilježavala godišnjica oslobođenja Zagreba. Ne sjećam se što je pjevala ali dobro pamtim da je bila odjevena u traperice s tregerima. Nije bila neki vokal – što možete provjeriti na rijetkim i uglavnom lošim snimkama njezinih televizijskih nastupa s Le Cinema na YouTubeu. Ali imala je onaj tipičan, prkosni, punkerski, novovalni stav i svojom samouvjerenošću kao da se nametala kao jugoslavenska, tamnokosa Debbie Harry.
Još početkom osamdesetih snimila je album sa zagrebačkim glazbenikom i književnikom Davorom Slamnigom. Album Mira Furlan i orkestar Davora Slamniga 1983. godine objavio je slovenski Helidon. Hrabro i eksperimentalno, pomalo na tragu Buldožera – tako bi glasio jedan od mogućih opisa ove glazbe.
Imala sam sreću da sam gledala Miru Furlan kao Petrunjelu u „Dundu Maroju“ Marina Držića u režiji Ivice Kunčevića, doista davne 1981. godine u zagrebačkom HNK. Osim što me je kao 12-godišnjakinju tada impresionirala bina koja se okretala, u dubokom sjećanju mi je ostala nevjerojatna kemija koju su na sceni imali Furlan kao Petrunjela i Mustafa Nadarević kao Pomet.
Nijedan „Dundo Maroje“ kojeg sam kasnije gledala nije bio ni blizu kazališnom ludizmu kojeg sam tada doživjela.