Nakon što je jučer u 81. godini preminuo hrvatski skladatelj, glazbenik, aranžer i dirigent Đelo Jusić, doznajemo da će se njegov ispraćaj održati na zagrebačkom Krematoriju u četvrtak, 6. lipnja u 13:35 sati, a potom će naknadno biti sahranjen u Dubrovniku.
- Malo je reći da se užasno osjećam. Nema riječi koje bi mogle opisati sve ono što mi sada prolazi kroz glavu, sve ono što mi sada tišti srce. Osjećam se kao da drugi put odlazi moj brat. Boli me, trga me u grudima. Osjećam strašan pritisak, kao da je sva težina ovog svijeta nalegla na mene - kroz suze govori Tereza Kesovija o smrti svog prijatelja Đele Jusića.
Najiskreniji prijatelj
- Ne samo prijatelja! Malo je nazvati ga prijateljem. Bio je moj uzor, moj brat. Pa on, Ibrica i ja zajedno smo rasli. Zajedno smo se smijali i plakali, zajedno smo glazbeno stasali. Đelo mi je dao svoje najljepše pjesme, a ja sam uvijek bila ponosna kada bi on govorio kako sam ja jedina pjevačica koja pjesmu interpretira tako da je svima jasno da razumijem što pjevam.
Znao je on biti i kritičan, a definitivno je bio moj najiskreniji prijatelj. Ponosna sam što smo u dokumentarnom filmu posvećenom mojoj karijeri skupa snimljeni na Gundulićevoj poljani, gdje smo se i inače često znali sastajati - ističe Tereza, kojoj je Đelo Jusić poklonio svoje najljepše pjesme.
- Glazbeno je bio iznimno talentiran, ali i avangardan. Pa aranžman za pjesmu “Što je ostalo od ljubavi” svjetsko je remek-djelo.
Đelo mi je darovao najljepši opus svojih pjesama i ja se sada ne mogu odlučiti koja mi je najdraža. Sve su posebne, svaka na svoj način. Možda mi je u tom, posebnom smislu, naročito draga pjesma “Kad zazvone dubrovačka zvona”, koja je postala himna ratnog Dubrovnika.
Ali, ne znam, teško mi je reći koja mi je od toliko pjesama što mi ih je napisao najdraža - govori Tereza koja je uz svog Đelu bila i u njegovim teškim danima.
- Redovito sam ga posjećivala u bolnici. Nosila sam mu hranu za koju sam znala da je voli jesti. Kuhala sam mu špinat, domaću juhicu... Znala sam ga hraniti na žlicu - plačući govori Tereza.
Iščekivanje vijesti
Od svog tate Đelin sin Đelo Jusić Jr. oprostio se tako što je na svoj Facebook profil postavio očevu pjesmu “Lula starog kapetana”.
- Tati bi to bilo drago - kaže sin skladatelja, dirigenta i glazbenika koji je preminuo u 81. godini života.
Posljednjih skoro godinu dana maestro Đelo Jusić borio se s najtežom dijagnozom, a od prošle jeseni bio je u bolnici.
- Baš sam neki dan pospremao papire i našao prijemni list bolnice u kojoj je tata bio od 29. rujna prošle godine. Prognoze po pitanju njegova zdravlja nisu bile optimistične, ali mi smo vjerovali da će tata pobijediti nemoguće.
On je bio veliki borac, koji se na kraju jako, jako mučio. No nikada, ni kad mu je bilo najteže, tata se nije predavao. Imao je zdravo srce i veliku želju za životom - priča Đelo Jusić Jr. kojemu je njegov otac bio i glazbeni i ljudski uzor.
- On je prije svega bio dobar čovjek. Kao tata nije bio ni previše strog ni previše popustljiv. Bio je super otac, no zbog posla je često bio odsutan, na putovanjima, pa smo mi djeca odrastali s majkom čekajući da se tata vrati s puta.
A kad bi se bližio datum njegova povratka, postajali smo euforični, jer smo znali da on dolazi. Uvijek je stizao s darovima, koji su meni, kao dječaku, bili san snova.
Donosio je ploče koje sam mu naručivao, a nikad neću zaboraviti kako mi je kao klincu doma donio jednu prekrasnu školsku pernicu sa svoje američke turneje. Tu sam pernicu godinama imao, čuvao sam je kao oko u glavi... - priča Đelin sin, kojemu je teško povjerovati da njegovog tate više nema. - Nikad ne možeš biti do kraja spreman na tako lošu vijest.
Bili smo uz njega do zadnjeg časa, a meni se sad čini kao da nije gotovo, kao da ćemo nas dvojica još voditi naše razgovore, jer ostalo je mnogo toga što jedan drugome nismo stigli reći - govori Đelo Jusić Jr.
Volio ljude
- Bio je najbolji brat na svijetu. No, više od godinu borio se s teškom bolešću. Preminuo je jučer ujutro u Zagrebu. Što da vam kažem, voljet ću ga dok sam živ. Nikada neću zaboraviti naše odrastanje uz zvuke gitare. Volio je život i ljude, a bogami voljeli su i dobri ljudi njega.
Vjerujem da je otišao na bolje mjesto, odakle će me pratiti i čuvati što je, kao moj stariji brat, uvijek i činio - govori Ibrica Jusić, koji kaže da Đelinim odlaskom nije izgubio samo brata, nego i svog dobrog prijatelja, ali i glazbenog uzora.
“Moja Ane broji dane”
- Prekretnica u mom glazbenom radu bio je moj prvi simfonijski album “Ibrica” iz 1981. godine, napravljen u bogatim mediteranskim aranžmanima mog starijeg brata, maestra Đele Jusića, koji mi je napisao antologijske pjesme poput: “Šalom Sara”, “U svakom slučaju te volim”, “Na Stradunu”... - prisjeća se kantautor.
Vijest o Đelinom odlasku rastužila je i Milu Hrnića. - Znao sam da nije dobro, ali sam svejedno vjerovao u njega. Znali smo se cijeli život, neko vrijeme skupa smo pjevali i u Dubrovačkim trubadurima.
Napisao mi je jednu od meni najdražih pjesama “Moja Ane broji dane”. On je bio istinska duša našeg Grada, koji će sada, bez našeg maestra, našeg gospara, biti jako, jako pust - govori Milo Hrnić.