Sa scenskom kantatom " Carmina Burana" Carla Orffa dvorana " Lisinski" uplesala je 3. veljače u karnevalsko vrijeme. Plesalo se nakon polu koncertne izvedbe u prepunoj dvorani koja je kao i uvijek kada se ovo djelo izvodi bučno i oduševljeno reagirala. Dio srednjovjekovnih boemskih pjesama nađenih u jednom benediktinskom samostanu u Bavarskoj, Orff je uglazbio prije 88 godina i od tada pripadaju onom krugu glazbe 20. stoljeća od kojeg je najšira publika, poput Ravelova " Bolera", stvorila svoj vlastiti prepoznatljivi kanon. Orff se od samog početka protivio isključivo koncertnim izvedbama smatrajući svoje djelo scenskim pa je ova najnovija ipak djelomično udovoljila autoru čiji se razlozi mogu razabrati tek uz priloženi prijevod tekstova pisanih u izvorniku na raznim jezicima i narječjima. Nekad su ti prijevodi bili dobar običaj u koncertnim knjižicama. Ovaj su put izostali no publici je očito danas važnija glazba koju prepoznaju po početnoj i završnoj zarazno gromkoj pjesmi" O Fortuna" iako djelo u 24 pjesme sadrži niz sjajnih detalja od lascivnih do mudrih kojih je značenje nemoguće prepoznati bez teksta.
Za ovu izvedbu odabrana je inačica za zbor, soliste, dva glasovira i udaraljke, meni osobno draža od one s orkestrom kakva se danas uobičajila bez scenskog uprizorenja. Dirigent Luka Vukšić u partituri stalnih promjena ritma i raznolikih ugođaja imao je na raspolaganju omiljene " Goranovce", izvrstan udaraljkaški sastav " Sudar percussion", spretne pijaniste Srebrenku Poljak i Domagoja Guščića i tri vokalna solista u vrlo osjetljivim dionicama. Za baritona je teška jer traži veliki raspon glasa koji Davor Nekjak ima bez davljenja s visokim tonovima, za tenora je dionica pečenog labuda (eto zašto je nužan prijevod!) specifična u karakteru lirskog glasa, kod nas je malo takvih koji ju uopće mogu ispjevati a Ladislavu Vrgoču je uspjela, kao i lijepom i zvonkom sopranu Gabriele Hrženjak delikatni " Dulcissime".
Režija Maria Kovača sjajnom je doskočicom vrlo postupno a neprimjetno uvodila šarenilo u zbor duhovitim oglavljima, za razliku od nekih čudnih oklopnika i hodača na štulama čije dramaturške funkcije nisam razumjela. Radije bih vidjela bar u tragovima razigrane soliste umjesto nepotrebnih ulazaka i izlazaka baritona što se ne radi ni u strogo koncertnim izvedbama. Ono što je uzmanjkalo ako se radilo i o polu koncertnoj izvedbi bila je mrva prebogatog sadržaja.
