BIG THIEF

Oni su danas pojam onog kulerstva i kvalitete kakvima su svojedobno isijavali Pixiesi

Adrianne Lenker, 'Big Thief' 

 Martin Harris/Capital Pictures/Profimedia
Možda jest indie-folk bend koji obožavaju američki ili europski hipsteri, ali svako toliko zazvuče poput starog, prašnjavog country-rock sastava

Teško je pored stravičnog Putinovog rata u Ukrajini, započetog taman kad smo se ponadali da smo se riješili pandemije korone, fokusirati se na nešto drugo. Barem je potpisniku ovih redaka tako, ali glazba je ona koja liječi dušu i u ovako strašnim stanjima. Pogotovo kad je lijepa, skladna i poetična kao ona američke indie-folk i alt-country grupe Big Thief, čiji zgusnuti ritam objavljivanja albuma nije poremetila ni spomenuta pandemija. Za one koji do sada nisu čuli za Big Thief valja napomenuti da je ta grupa - predvođena pjevačicom, gitaristicom i autoricom Adrianne Lenker - osnovana 2015. godine u njujorškom Brooklynu, no porijeklo njenih članova, okupljenih kao studenata bostonskog sveučilišta Berklee College of Music, daleko je raznolikije. Gitarist Buck Meek je iz Teksasa, bubnjar James Krivchenia iz Minnesote, basist Max Oleartchik iz Izraela, pri čemu prezimena potonjih upućuju i na istočnoeuropsko porijeklo, a najzanimljiviji je, ili barem u javnosti najprezentniji, životni put Adrianne Lenker.

Ta mršava 30-godišnjakinja rođena je u Indianapolisu, a djetinjstvo je provela u Minnesoti, odrastajući u obitelji čiji su članovi bili pripadnici jedne kršćanske sekte. Prve je akorde na gitari kao desetogodišnjakinja naučila od oca, a prve snimke objavila je s nepunih petnaest godina. Roditelji su joj se rastali kad joj je bilo dvanaest, nije završila srednju školu i rano se zaputila u Nashville, u kojem je namjeravala postati kantautorica, izdržavajući se usputnim poslovima, a izvrsna se pokazala i u taekwondou. Ljeta je provodila živeći u Fordovom kamionetu, nalik likovima iz prekrasnog filma "Nomadland", a zbog novčane oskudice napušta Nashville kako bi se školovala na Berkleeju, u čemu joj je financijski pomogao otac. Bucka Meeka upoznaje 2014., žene se dvije godine kasnije, a rastaju 2018., ali to nije naškodilo bendu. U međuvremenu Adrianne zaključuje da je queer.

Kroz šofer-šajbu

Teško je naći nešto više od ovih šturih podataka o njenom životu, ali čini se da je baš takvo odrastanje i stasanje udarilo temelje za pjesme u kojima ta fascinantna autorica vješto uvezuje metafizička zapažanja s proživljenim iskustvima; pogled na Ameriku kroz šofer-šajbu sa zagledanošću u vlastitu nutrinu; osobno i univerzalno, pogotovo kad su u pitanju ljubav i emocije, život i smrtnost; nadrealne stihove i motive koje bi se moglo nazvati tipično američkim. Za nekoga tko nije završio srednju školu, intrigantna je pjesnikinja koja interesantno kontrapunktira dobro i loše, sreću i nesreću, gubitak i dobitak, samoću i želju za pripadanjem. Konstantno je u potrazi za promjenom, ali i smirenjem, propitivanjem sebe, ali i svoje okoline. Moglo bi se reći da je zanima gotovo sve s čime se u životu sudari, bila to Biblija ili internet, a zamjetna je i težnja da si objasni postanak i predoči nestanak. U jednoj od najljepših pjesama "Love, love, love" s novog dvostrukog albuma teško objašnjivog naslova "Dragon new warm mountain I believe in you" - gdje bi, do vraga, trebalo staviti zareze? - posve je pak jasno što nam želi poručiti kad pjeva: "Well, it's a moving operation/I'm getting off at this station/I'm leaving your love/I'm scared to die alone/I call you on the phone/Watch me bleed your love". Ili kad u narednoj "The only place" nježno poje: "When all material scatters/And ashes amplify/The only place that matters/Is by your side". Ili kad u odjavnoj "Blue lightning" zaječi: "I wanna be the shoelace that you tie/Till the end, will you be my friend?". Ubio me grom ako ovo nije jedan od najemotivnijih stihova otkako je country glazbe, a ta pjesma ujedno je i nešto najbolje što sam u ovom stoljeću čuo u tom žanru.

Time dolazimo i do glazbene naravi grupe Big Thief. Ako nekoga danas valja nazvati američkim miljenicima indie-rock i indie-folk publike, pogotovo u Europi, onda su to Big Thief koji, zahvaljujući tome što im je posljednja tri albuma objavila engleska diskografska kuća 4AD, igraju ulogu nalik onoj koju su kasnih 80-ih igrali Pixiesi. Doduše, jedni s drugima nemaju dodirnih glazbenih točaka, ali valja zamijetiti kako je Big Thief danas pojam onog kulerstva i kvalitete kakvima su svojedobno isijavali Pixiesi, koji su snimajući za 4AD bili popularniji u Velikoj Britaniji i Europi nego u Bostonu i Americi. Nešto slično sada se događa i grupi Big Thief. Uz to, kako poklonici Pixiesa nisu previše obraćali pažnju na Beatlese, unatoč jasnim glazbenim svezama tih dvaju bendova, tako sam siguran da većina publike Big Thiefa ne sluša davne albume Grama Parsonsa ili Neila Younga, premda je potpisniku ovih redaka logično povući i takve paralele. Kao i one između prvih albuma Arcade Firea i dvostrukog albuma Big Thiefa "Dragon new warm mountain I believe in you" ili između prvih albuma Fleet Foxesa i Bon Ivera i dva albuma Big Thiefa, "U.F.O.F." i "Two hands".

Prašnjava glazba

Big Thief možda jest indie-folk bend koji obožavaju američki ili europski hipsteri koji čitaju nešto pametno u svom omiljenom caffe-baru, ali svako toliko zazvuče poput starog, prašnjavog country-rock sastava. Zapravo bih otišao toliko daleko i rekao da je Big Thief, iako glazbeno i aranžmanski bitno šparniji, nešto poput The Banda za 21. stoljeće. Nešto je jako "staroamerički" u toj njihovoj "novoj" americani. Također, Big Thief je današnjoj publici nov na onaj isti način na koji je R.E.M. bio nov meni. Slušao sam ga 80-ih, a da nisam do tada preslušao niti jedan album The Byrdsa. Nastavljajući s analogijama, "Spud infinity" i "Certainty" zvuče poput obrada nekih starih pjesama Lorette Lynn, samo kad bi ga svirao Wilco koji predvodi Adrianne Linker, a ne Jeff Tweedy, koji Big Thief podržava od prvog albuma "Masterpiece" (2016.), nakon kojeg je uslijedio "Capacity" (2017.). "Jedan od razloga zbog kojeg je Big Thief toliko fascinantan je to što je sve što objave na jako, jako visokom nivou", kaže Tweedy. Sa spomenutim izdanjima za Saddle Creek to mnogima možda još nije bilo jasno, ali nakon dva naredna sjajna albuma, "U.F.O.F." i "Two hands", oba iz 2019. godine za 4AD, apsolutno jest.

U međuvremenu, Adrianne je objavila peti i šesti solo album, "Songs" i "Instrumentals", a Buck Meek drugi solistički "Two saviours", da bi sredinom veljače, sad već s tri Grammy nominacije iza sebe, Big Thief "strategiju" iz 2019. godine okrenuo naglavačke. Umjesto dva zasebna albuma, objavljena u razmaku od pola godine, "Dragon new warm mountain I believe in you" je dvostruki album od čak dvadeset pjesama snimljenih u malim studijima u državama New York, Colorado, Arizona i Kalifornija. Takva taktika u produkciji bubnjara Jamesa Krivchenije pokazala se dobitnom jer Big Thief zvuči raznolikije, šire i dublje, a prisutan je i osjećaj američkog prostranstva, slobode i nesputanosti. Kao da su daljine kroz koje je bend putovao i mjesta na kojima je snimao utisnuli svoje pejzaže u pjesme. Čak i kad se Adrianne ne bavi Amerikom, "Dragon new warm mountain I believe in you" nalik je glazbenoj razglednici te velike države u kojoj je lakše nego igdje drugdje, govorim iz vlastitog iskustva stečenog vožnjama automobilom kroz Teksas, steći osjećaj osobne i opće slobode, ma što vam drugi govorili o tome. Na koncu, "Dragon new warm mountain I believe in you" Big Thiefa je dvostruki album koji je iz niza razloga zgodno usporediti s dvostrukim albumima poput "Being there" (1996.) Wilca, "Daydream nation" (1988.) Sonic Youtha, "Zen arcade" (1984.) Hüsker Düa, pa čak i "Exile on main street" (1972.) The Rolling Stonesa iz ere kad je dvostruki album bio nešto sasvim drugo nego danas.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. ožujak 2024 01:31