Ničeg čudnog nema u tome da jedan ili više izvođača izvode i snimaju pjesme drugog izvođača, pri čemu ne mislim na bezbrojne cover bendove, nego na renomirane kantautore ili bendove koji iz ljubavi rade posvetu nekom njima dragom glazbeniku. Sva je sila "tribute" albuma na kojima više izvođača odabire i snima pjesme njima važnog izvođača. Najnoviji u tom dugačkom nizu je "Heart Of Gold: The Songs of Neil Young, Vol. 1", na kojem su sudjelovali Fiona Apple, Brandi Carlile, Eddie Vedder, Steve Earle, The Lumineers, Mumford & Sons i drugi. Prošle godine dobili smo i "The Power of The Heart: Tribute To Lou Reed", na kojem su sudjelovali Rufus Wainwright, Lucinda Williams, Rosanne Cash, Keith Richards i drugi. Ponavljam, bezbroj je takvih albuma i to nije ništa nova.
Također, postoji i nešto kraći niz albuma na kojem jedan izvođač obrađuje niz pjesama raznih izvođača. Jedan od takvih albuma bio je "Acid Eaters" (1993.) na kojem su Ramonesi obradili pjesme Dylana, Stonesa, Animalsa, Troggsa, The Who, Jefferson Airplanea, Creedence Clearwater Revivala i drugih izvođača iz 60-ih koji su utjecali na taj legendarni njujorški punk bend. Drugi je "Labour Of Love" (1983.) na kojem je engleska reggae grupa UB 40 na svoj način obradila niz starijih reggae, soul i pop pjesama. Nije zgorega u tom kontekstu sjetiti se i albuma "Spaghetti Incident?" Guns N‘ Rosesa ili "Garage Days Revisited" Metallice jer je u doba njihova objavljivanja bilo čudno da heavy metal sastavi odaju počast punk bendovima. Danas, pak, ništa više nije čudno.
Postoje i albumi na kojem jedan izvođač izvodi pjesme samo jednog izvođača, a jedan od posljednjih takvih primjera je album "Lucinda Williams Sings The Beatles From Abbey Road". Vjerovali ili ne, "kraljica americane" bila je prva koja je u Abbey Roadu snimila nešto od Beatlesa nakon raspada legendarnih "fab four" koji su u tom studiju snimili sve svoje albume uz poneku doradu nekom drugom studiju. Nota bene, Lucinda Williams u ediciji "Lu‘s Jukebox" objavila je i albume u čast Dylanu, Stonesima, Tomu Pettyju, a u ovom kontekstu zgodno je spomenuti i da su The Beatles u hamburškom Star Clubu karijeru započeli kao cover bend specijaliziran za američke klasike rock & rolla 50-ih da bi koju godinu poslije postali najutjecajniji rock i pop sastav svih vremena.
Postoje i albumi na kojem jedan ili više izvođača od A do Ž "replicira" ili "rekreira" samo jedan album jednog izvođača, a dva najglasovitija primjera takve, malo rjeđe prakse odnose se na rekreaciju albuma "Dark Side of the Moon" Pink Floyda. Jedan od njih nosi naslov "The Flaming Lips and Stardeath and White Dwarfs with Henry Rollins and Peaches Doing The Dark Side of the Moon", a drugi je "Dub Side of the Moon" na kojem je kolektiv Easy Star All-Stars donio dub verzije istog albuma Pink Floyda. Koncert tog kolektiva u Aquariusu 2006. godine u drugom dijelu donio je baš set pjesama s albuma "Dub Side of the Moon" i to je najbliže onome što će Cat Power uprizoriti 17. lipnja u Koncertnoj dvorani Lisinski.
Ipak, ni to nije isto jer ono što je osmislila Cat Power dosad, barem prema mom pamćenju, nije učinio nitko prije nje. Naime, ona je "rekreirala" koncert Boba Dylana, održan 1966. godine u mančesterskom Free Trade Hallu koji je godinama bio "butlegiziran" pod pogrešnim nazivom koncerta iz londonskog Royal Albert Halla, u kojem je Dylan nastupio iste godine. Nije novum da Dylanove pjesme obrađuju jer niz je primjera; od pojedinačnih pjesama poput "All Along the Watchtower" u izvedbi Jimija Hendrixa i "Knockin‘ on Heaven‘s Door", koju su Guns N‘ Roses prometnuli u jedan od svojih najvećih hitova, pa do "tribute" albuma poput odličnog "I‘m Not There" za potrebe istoimenog filma Todda Haynesa u kojem šest likova glumi Dylana.
Ono što jest novum je upravo ono što je učinila Cat Power koja je od A do Ž "rekreirala" koncert Boba Dylana i snimila ga u Royal Albert Hallu, naravno ne 1966., nego 2022. godine, da bi taj koncert objavila kao live album i potom s njime krenula na turneju koja će sredinom lipnja zahvatiti i Zagreb. Valja napomenuti da Cat Power koju smo imali prilike gledati i slušati uživo u Tvornici kulture ima čak tri studijska albuma s obradama. Jedan je "The Covers Record" (2000.) na kojem je s Mattom Sweeneyjem u intimnim verzijama iznijela pjesme Dylana, Stonesa, Moby Grapea, Smoga, Velvet Undergrounda i drugih. Sljedeći je bio "Jukebox" (2008.) s pjesmama Hanka Williamsa, Joni Mitchell, The Highwaymena, Janis Joplin, Lize Minnelli, Boba Dylana, Jamesa Browna i drugih. Treći, "Covers" (2022.), donio je njezine verzije pjesama poznatih iz repertoara Franka Oceana, Lane Del Rey, Iggyja Popa, Nico, Billie Holiday, Nicka Cavea, The Poguesa i drugih. Na potonja dva umetnula je i po jednu, dvije vlastite pjesme, no suštinu su ipak činile obrade koje je kritika nahvalila jer je Cat Power nudila bitno drukčije inačice manje ili više poznatih pjesama njoj dragih i bitnih izvođača.
No, "Cat Power Sings Dylan: The 1966 Royal Albert Hall Concert" (2023.) posve je drugačiji jer posrijedi je "replika" legendarnog koncerta, live album, a potom i turneja na kojoj iz nastupa u nastup Cat Power "rekreira" jedan važan Dylanov koncert, i to što bliže izvorniku. Kao i u slučaju Dylanova nastupa, prvi je dio akustični, drugi električni, a u publici se našao i netko tko je Cat Power također dobacio optužbu "Judas!", kao i Dylanu 1966. godine u mančesterskom Free Trade Hallu. Optužba je išla na račun "elektrifikacije" kojom je Dylan, neki su tada smatrali, "izdao" svoje pravovjerne akustične folk korijene. Čudno da mu Cat Power nije odgovorila Dylanovom rečenicom: "I don‘t believe you, you‘re a liar". Budući da je objavljen i album, prilično točno možemo znati što očekivati od nastupa Cat Power u Lisinskom, a možda će joj i u Zagrebu netko doviknuti "Judo!". Pa ipak, unatoč tome što znamo da Cat Power nastoji što vjernije "rekreirati" glasoviti Dylanov koncert, neka je neobjašnjiva doza neizvjesnosti oko ovog njezina koncerta.
Ne u smislu hoće li uspjeti u svojem naumu, nego stoga što je njezina ideja dvojakog značenja. S jedne strane, Cat Power gotovo da je "do daske" prometnula sebe u "cover bend" specijaliziran za samo jedan koncert Boba Dylana što je bizarno čak i kao ideja, a kamoli kao izvedba. S druge strane, posrijedi je svojevrstan eksperiment jer zaista se ne mogu sjetiti niti jednog renomiranog izvođača, kantautora, kantautorice ili sastava, koji je učinio nešto slično. Koliko god arhaično izgledalo, istodobno mi se čini da je "Cat Power Sings Dylan: The 1966 Royal Albert Hall Concert" nalik putujućem audiovizualnom live artefaktu moderne umjetnosti. Čak bih mogao reći i da je to što Cat Power čini s Dylanovim koncertom najbliže onome što u Lisinskom čine izvođači klasične glazbe, naročito oni koji pokušavaju što vjernije izvesti nečiju simfoniju ili concertino premda, kad su posrijedi djela klasične glazbe nastala prije strojeva za snimanje i reprodukciju glazbe, mi ni ne znamo kako su izvorno ona zvučala jer imamo samo notne, ali ne i zvučne zapise. Primjerice, mi ne znamo kako je Chopin izvodio svoja glasovirska djela i koliko je Ivo Pogorelić blizu ili daleko od Chopinove izvorne ideje, ali znamo uživati u Pogorelićevim izvedbama.
No ovaj put u Lisinskom jedna cijenjena kantautorica, Cat Power, izvodi jedan koncert najvećeg kantautora svih vremena, Boba Dylana, pa je i to drugačije od onoga što Pogorelić čini sa Chopinom. Stoga me vraški zanima kako će mi biti na tom nastupu koji savršeno korespondira i s netom objavljenom knjigom Bob Dylan: Stihovi 1961. - 2020., u prijevodu Voje Šindolića i u izdanju Frakture. Pitanje je hoću li se osjećati kao na koncertu nekog cover benda koji izvodi Dylanove pjesme ili na magičnoj izvedbi Dylanova nastupa koji nekom kozmičkom igrom slučaja ne izvodi Bob Dylan, nego Cat Power. Tipujem na ovo drugo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....