Zvali su ga vitezom crne psovke, ukletim hrvatskim pjesnikom i prvim našim pjesnikom asfalta - Janko Polić Kamov, rođen 1886. u Rijeci, na Sušaku, umro je s nepune dvadeset i četiri godine u Barceloni ostavivši za sobom nevelik ali značajan opus kojim anticipira kasnije književne događaje u Europi i u Hrvatskoj.
Samosvojan i buntovan, pisac ispred svog vremena, napisao je i jedan libreto za operu, što se sve do nedavno nije znalo. Napisao ga je 1907. godine za svog brata Milutina Polića, darovitog skladatelja melankoličnih, intimnih i romantičnih melodija. Milutin Polić međutim umire dvije godine kasnije i ostavlja tek pokoju skicu za tu svoju operu, nikad dovršenu.
Libreto Janka Polića Kamova pronašao je i objavio prije petnaestak godina književnik Nedjeljko Fabrio, no trebale su proći godine da se netko uhvati tog dugo posve nepoznatog djela genijalnog književnika i dovrši ono što je Milutin Polić započeo.
Posla se prihvatio riječki skladatelj i dirigent Zoran Juranić uglazbivši Kamovljev libreto, pritom sačuvavši u partituri i neke motive koje je Milutin Polić napisao. I napokon, nakon 114 godina od nastanka Kamovljeva libreta „Opera po Kamovu“ bit će praizvedena u večeras u riječkom HNK Ivana pl. Zajca u režiji Caterine Panti Liberovici i pod ravnanjem samog autora, maestra Zorana Juranića. Inače, dio programa EPK – Rijeka 2020. zbog epidemiološke je situacije i lockdowna u travnju, praizvedba ovog djela odgođena za svibanj.
Tekst libreta Kamov je naslovio „Kad slijepci progledaju“, koncipiran je u deset prizora, a operi prethodi Prolog, praizveden na otvorenju Rijeke 2020, „Kamovljev Credo“ u kojem se književnik razračunava s glavnim temama tadašnjega poetskog mainstreama – ljubavnim i nacionalnim zanosom, kao i površnošću socijalnih motiva. Maestro Juranić upoznat je s tim Kamovljevim kasno otkrivenim djelom od samog početka, praktički od trenutka kada je pronađeno.
„Na libreto me je upozorio još Nedjeljko Fabrio nakon što ga je pronašao, međutim nije mi to tada bilo u fokusu interesa. Ali sam ga pročitao i siže mi je bio vrlo zanimljiv. Kada se pojavila ideja da napišem operu za Rijeku EPK, sinulo mi je da bi to bila prava tema zbog Kamova koji je Riječanin, i ja sam također Riječanin. To je na neki način i neka moja vrsta duga prema rodnom gradu, istodobno i prilika da promoviram Kamova kao opernog libretista ali i njegovog brata Milutina za kojeg je on pisao taj libreto, kao jednog ne do kraja realiziranog i neshvaćenog skladatelja koji je na žalost mlad umro i koji je cijeli život bio bolestan. Tako da nije uspio niti taj libreto uglazbiti koji je njegov brat, za kojeg je bio jako vezan, napisao za njega“, priča maestro Juranić.
Milutin Polić ostavio je nekoliko skica, zapravo tri su skice, otkriva skladatelj, pronađene u njegovoj ostavštini, od kojih on koristi dvije kao hommage Milutinu Poliću.
„Jedna skica je veća, nešto je manja od stranice notnog papira. To je skica za sam početak opere koju sam onda ja upotrijebio isto na početku uz nešto drugačiju harmonizaciju. Druga je više ritmički važna, sastoji se od svega pet, šest taktova. Zapravo, trebalo se pisati potpuno od samog početka. Međutim to mi nije bilo teško jer je libreto zanimljiv i pruža nevjerojatno puno mogućnosti. Pokazuje da Kamov, iako nije bio specijalno zainteresiran za glazbu, kao za neke druge stvari, jako je dobro znao kako se trebaju pisati operna libreta.“
A prihvativši se zadaće da uglazbi libreto Janka Polića Kamova pisanog za brata Milutina, nastojao je, objašnjava, izraziti kako britkost i izravnost Kamovljeva rimovanog teksta, tako i ozračje doba i stila u kojem bi - da ga je okrutna sudbina poštedila - Milutin Polić bio skladao svoju operu. Zato je u operu unio i dvije skice za to djelo pronađene u njegovoj ostavštini. „Naravno, to ne znači da sam želio biti neka vrsta 'restauratora'“, kaže Juranić. „Što sam više ulazio u srž Kamovljeve dramatike, osjećao sam sve snažnije poticaje za glazbenu nadgradnju koja bi bila dostojna tog gotovo ekspresionistički razbarušenog teksta.“ Iako su mnoga dramaturška rješenja u libretu plod genijalne intuicije, Kamov je, ističe Juranić, znao uobličiti cjeline poput monologa, dueta ili ansambala koji sugeriraju zahvalne i zahtjevne pjevačko-scenske zadatke. U tom sam pravcu, vođen svojom stalnom ljubavlju prema izražajnosti opere kao vrhunske umjetničke forme, nastojao svojom glazbom držati korak s djelom riječkog genija.“
Maestro Juranić, autor operne farse „Govori mi o Augusti“, operne sapunice „Pingvini“, opere „Posljednji ljetni cvijet“ te niza scenskih, orkestralnih i komornih skladbi, otkriva i neke detalje o samom libretu i okolnostima njegova nastanka: „Kako je Milutin svakako htio da dobije tekst, libreto za operu, onda mu je brat Vladimir poslao siže jedne drame Marijana Derenčina koja se zove 'Slijepčeva žena' i prema tom sižeu je u par dana Janko Polić Kamov, koji je nekoliko mjeseci s njim tada stanovao u Veneciji, zapravo njemu sastavio taj libreto koji nosi sve značajke Kamovljevog stila. Dakle jedan vrlo često drastični jezik, sklonost sarkazmu i neobičnim izričajima u tekstu, ali s druge strane cijeli je taj libreto rimovan po svim pravilima tadašnje libretistike, pruža mogućnost za kvartete, duete, monologe kao što i priliči jednom opernom libretu.“
Sama tema je, možda, naoko banalna, kaže Juranić. Radi se naime o jednom ljubavnom trokutu: „Ženu koja ima muža slijepca salijeće njegov prijatelj koji je slikar i ona ne može tome svemu odoljeti, ali na kraju kod nje ipak pobijedi osjećaj dužnosti. Međutim, muž kojeg majka uvjerava da mu je žena nevjerna, ipak ubije tog ljubavnika. Dakle sve bi to bilo nešto puno puta viđeno da nema te Kamovljeve posebnosti – on je naime uveo jedan lik koji je zapravo komentator i koji sarkastično, baš na Kamovljev način, komentira sve to i relativizira cijelu tu priču.“
Što se tiče same glazbe želio je, kaže, da barem jednim dijelom bude vezana i za vrijeme kada je taj libreto i nastao, za razdoblje moderne, „kada su i Janko i njegov brat bili u tokovima onoga što se tada događalo u glazbi. Ne samo verizma, nego i impresionizma i ranog ekspresionizma. Libreto je napisan 1907. godine, u veljači. To je vrijeme kad su u Europi počela glazbena previranja koja će dovesti do raspada tonskog sistema. No ja sam ipak i u drugim mojim djelima na nekakvom rubu tonalnosti i nastojim da se moja muzika svidi i onima koji sviraju, a onda posljedično i onima koji je slušaju.“
Ova opera od kojih sat i 20 minuta trajanja za Zorana Juranića bila je i svojevrsni izazov, uz to što je njegov hommage braći Polić, Milutinu i Janku.
„Inače sam uvijek bio jako zainteresiran za zaboravljena djela i kompozitore, a evo sad sam imao priliku doći do jednog zaboravljenog libreta i napisati operu što je sigurno za mene bilo više nego inspirativno“, kaže Juranić. Žao mu je da Nedjeljko Fabrio više nije s nama. „On bi bio sigurno jako sretan da vidi da je opera napokon dovršena. Sjećam se kada je otkrio taj libreto prije više od 15 godina u ostavštini Vinka Antića koji je pak od Nikole Polića naslijedio obiteljsku ostavštinu. Pronašao je nekakve tekstove koji nisu do tada bili uopće poznati, mislilo se da su izgubljeni, a među njima je bio i taj libreto.“
Talijanska operna redateljica Caterina Panti Liberovici ističe pak kako je unatoč vanjskoj strukturi priče Kamovljeva riječ glavni lik u operi i kako njegovo pisanje preplavljuje stranicu, stoji iznad priče i pravila: „Apokaliptično bogatstvo Kamovljeva jezika gradi simbolički svemir oko likova uzdižući pripovijedanje do neizmjerne metaforične igre.“
Ulogu Janka, pisanu za ženski glas, tumačit će sopranistica Vlatka Oršanić dok će u ostalim solističkim ulogama nastupiti Goran Jurić (Pajo), Ivana Srbljan (Ana), Domagoj Dorotić (Ivo), Mojca Bitenc (Maja), svi četvero nekadašnji studenti primadone Oršanić, a uz njih i Robert Kolar u ulozi Roberta. U predstavi sudjeluje i djevojčica Cvita Vidučić. Scenografiju i kostimografiju potpisuje Caterina Botticelli, oblikovanje svjetla Dalibor Fugošić, a video projekcije Valentina Volpi.