Možda je kantautor, "svirac - nemirac" Đorđe Balašević, učinio za zemlje bivše Jugoslavije, u jednom pogledu, više od političara.
Stotine ljudi okupljenih oko lampaša, svijeća i malih bijelih zečeva, koji pjevaju njegove pjesme ispred zagrebačke Arene, na splitskom Peristilu, beogradskom Trgu Nikole Pašića ili ispred sarajevske Skenderije svakako potvrđuju da je bilo zajedničke prošlosti, da je postojala jedna zemlja i da se u njenim dijelovima jedna riječ, "srce", izgovarala jednako. I još se govori.
Trebala je ljudska i umjetnička snaga Đorđa Balaševića da baš ova "očiglednost" postane vidljiva. Trebala je njegova ustrajnost i osobna žrtva kojom je plaćao samosvojnost. Morao je otići da bi građani izašli van, i to javno pokazali u ozračju karantene zbog koronavirusa, od kojeg je preminuo.
Opraštamo se od njega kao od našega, jer bio je naš. S njegovim pjesmama otišle su u zaborav naše maturalne večere i svatovi 80-ih kada su škare rata prerezale stvarnost. Kantautor nije imao problema s nama, imali smo ih sa sobom.
Deset godina poslije početka rata, 2001., Balašević je održao sada legendarni koncert u pulskoj Areni, 16. lipnja. Puna Arena, grad i Hrvatska naklonila se umjetniku. Došli ga poslušati oni o kojima je stvarao pjesme: tzv. mali, obični, siromašni ljudi, koji su imali i još imaju, u sretnom slučaju, "malu kuću na kraju sokaka" i k tome hljeba samo toliko koliko treba. Za istinu, ljudi koji su se prevarili u mnogo čemu.
Od prvih glazbenih izdanja, ovaj je umjetnik pisao o prevarenima, još preciznije o samoobmanutima. To je poanta njegove kultne, rane "Priče o Vasi Ladačkom" (1980). Želio je Vasa konje vrane, ali "nije mog"o da ih ima". Oženio se s kćerkom "nekog gazde". I dobio konje i sve drugo. Propio se, "nije prošlo mnogo". Jer nije mogao pronaći spas u čaši: "kad ja nisam s onom koju volem".
Prosto rečeno, zamijenio je materijalno s duhovnim i duševnim, pa ostao sam na njivi. U pjesmi ima stih "voleš jednom u životu", u kojemu se složio s Kinelom, pjesnikom iz 50-ih. I sa šlagerom "Samo jednom se ljubi". Ostaje to zajednička tradicija, pred kojom zatvaramo oči. Mnogi među nama postali smo Ladački. I to tako što smo konje zamijenili za one koje smo voljeli. Za "zajedničke" ciljeve i interese što su nas prevarili. Baš nam covid-19 pokazuje, u samoći i tuzi uzaludnost mnogočega iz jučerašnje svakodnevice. Teško ćemo se zbog toga promijeniti i postati bolji, pa izreći skupa s pjesnikom "sve" ili mnogo toga bilo je "plitko ko plehani tanjir".
"Neki bi tako rado da me vide poraženog u ovoj Areni", izjavio je s pozornice u Puli. Pjevao je tada: "Džaba vam novci moji sinovci", ili drugim riječima: "Nije u šoldima sve". Pjevao je da se ne boji "velike vode" i dodao: "Još se ne dam, još me ima". I publika je to zapjevala s njim, i publika to pjeva za njim.
Često je, na kraju koncerata, izvodio šansonu "Odlazi cirkus". U nezaobilaznim komentarima dodao je da će "ovog" ljeta po stupovima visjeti plakati mnogih svjetskih zvijezda i možda tek poneki što podsjeća "na kantautora iz Novoga Sada". Naći ćemo neke nove pajace, i oni nas, ali u srcu ostaje Balaševićeva poruka: "Ali, ne dajte se dragi moji, kad dosad niste".