Čak tri izvedbe prijelomne opere “Orfej i Euridika” Christopha Willibalda Glucka u dvorani Lisinski u godišnjoj produkciji umjetničkih akademija - muzičke, mikovne, dramske te Tekstilno tehnološkog fakulteta - zacijelo zaslužuju pozornost javnosti. Bogato razvedena produkcija je nesumnjivo rad darovitih studenata. Dosad su takvi projekti svojom mladalačkom energijom i maštom znali biti i jedan od pravih događaja sezone. S “Orfejem i Euridikom” se u toj maštovitosti malo pretjeralo. Kao da se u pretpostavljenom obilju ponude prejedete kolača jer svaki morate probati.
Kratki dokumentarac
Za prvu izvedbu u subotu u Lisinskom opera “Orfej i Euridika” bila je izvedena pomalo umorno. Jesu li razlog prenapregnute pripreme i neiskustvo mladih u opsežnom i složenom projektu, teško je reći. “Orfeja i Euridiku” su pripremili studenti pod paskom profesora-mentora umjetničkih akademija. Nije šala prvi kostimirani scenski nastup na velikoj, prevelikoj i već znano nagluhoj sceni, što je dodatna otegotna okolnost. Pripremne muke je pokazao i kratki dokumentarac uoči žive izvedbe. Svaka čast! I izvedba se snimala pa će biti prilike provjeriti prve dojmove. Svi su odreda bili mladi i nepotrebno predvođeni puno iskusnijim dirigentom Mladenom Tarbukom. Zar ni za prvu javnu izvedbu nema dostojnog studenta-dirigenta ili im se od straha ne iskazuje povjerenje? Ipak se čini da su se studenti odreda s puno entuzijazma, marljivo i zaigrano primili posla.
Predstava u suradnji umjetničih akademija bi i u profesionalnim izvedbama bila prihvatljiva svojom maštovitošću. No, opterećena je detaljima koji se god mogu smisliti. Opterećena je i bezbrojnim asocijacijama - od filmskih, mrežnih i inih drugih. Odgonetanje nije cilj za gledatelje. Tu je “hrpu” vrlo dobro spojila redateljica Marina Pejnović. No, budimo iskreni, ne mora se sve od Hada do histerične svakodnevice smjestiti u sat i pol vremena.
Pristojan zbor
Nije zgorega pozvati i Mozarta “prima la musica e poi le verbe”? Prvo muzika, a potom riječi. U tom okviru najveća je odgovornost dirigenta Mladena Tarbuka koji ovaj put sa svom svojom preciznosti nije uspio pokrenuti i “složiti” sve naučeno. Zbor je bio pristojna zvučanja i disciplinirano zaokupljen scenskim zadacima, a orkestar je ostao upitan u mnogim segmentima osim izdvojenog sastava. Uz dodatne ambiciozne vizualne prezentacije, natrpanost u kući igračaka, čini se, bila je neizbježna.
U prvom se pokušaju osim dobre Euridike Kristine Owais, osobito istaknuo Orfej baršunastoga glasa mezzosopranistice Sonje Runje.