Ovo je podsjetnik na eru kad je pop-glazba bila sinonim za dobar ukus, a ne za zatupljujuću i neukusnu glazbu

Prije nekoliko mjeseci, u ćaskanju uoči jednog koncerta, Pero Beluhan, frontmen Mayalesa, ni s čim izazvan priznao mi je da sam bio u pravu kada sam tvrdio da acid jazz zapravo nije bio tako dobar i zanimljiv koliko se njemu, kao lideru projekta "Lagano, lagano...", činio tijekom 90-ih. Svašta se kod nas, ali i u inozemstvu, trpalo pod taj acid jazz - naziv koji je smislio londonski DJ Gilles Peterson - i premda se taj žanr temeljio na hibridima funka, disca, soula, hip hopa i jazza, meni u svemu tome nikad nije bilo ni dovoljno acida ni dovoljno jazza da bi mi bio zanimljiv. Dodatno me odbijao i onaj tipični zagrebački hipsteraj na acid jazz večerima u klubu Aquarius. Iz ove turobne današnje perspektive tako koncipiran program ne bi mi smetao, a i acid jazz debi Mayalesa "Svima že...