Za svakog fana The Smithsa nepodnošljivo dugih 25 godina trebalo je Johnnyju Marru da se napokon okuraži objaviti prvi solistički album na kojem se uz gitarističke prihvatio i vokalne dužnosti koju je u jednom od najutjecajnijih britanskih bendova obavljao čovjek čije je ime u Marrovom prisustvu proteklih četvrt stoljeća bolje ne spominjati. Mučan razlaz The Smithsa, možda gori i od raspada Beatlesa, a The Smiths jesu bili nešto poput Beatlesa britanskog indie-rocka 80-ih, pretvorio se u podužu sudsku trakavicu. Tužbe su pljuštale sa svih strana, odštete također, advokati su trljali ruke, a Morrissey i Marr ni danas ne razgovaraju. Na pitanje o tim vremenima Marr kaže da “ionako sve piše u knjigama” o The Smiths i da je toliko umoran od svega i tužan da na takva pitanja, uključivši i ono o eventualnoj suradnji s Morrisseyem, ne želi ni odgovarati. Objavom Marrovog solističkog albuma “The Messenger” to pitanje, vjerojatno zauvijek, postaje bespredmetno, a i Morrissey je u 25 godina nanizao već desetak albuma, doduše promjenjive kvalitete i uspješno zadržao auru mitske figure britanskog indie-rocka i jednog od najvećih pjesnika koje je Britanija podarila svijetu.
Vječiti mladić
Marr se pak u proteklih četvrt stoljeća zabavljao raznim projektima, od kolaboracije na tri albuma sastava The The s čijim je liderom Mattom Johnsonom rado pošmrkao koju lajnu speeda i rajčicama gađao prolaznike na Oxford Circusu, a snimio je i tri albuma s bendom Electronic u kojem mu je glavni partner bio Bernard Sumner iz New Ordera i Joy Divisiona. Osim što je osigurao mirnu egzistenciju, Marr je s tim projektima dodatno proširio stilski diskurs, zadržavajući status perfektnog gitarista koji svira lako, prepoznatljivo i raznoliko.
I danas 49-godišnji Marr izgleda poput novovalnog ili punk glazbenika, no to je samo jedna od njegovih brojnih, oduvijek pomno dotjeranih inkarnacija “vječitog mladića” čiji su ukus kasnih 70-ih i ranih 80-ih formirali Stooges, Patti Smith, Neil Young, MC5, New York Dolls, Roxy Music, Rory Gallagher da bi tijekom glazbeničke karijere surađivao s Pet Shop Boysima, Bryanom Ferryjem, Pretendersima, Paulom McCartneyem i novijim sastavima poput Modest Mousea i The Cribsa.
Za potonje, nakon lošeg koncerta u Tvornici kulture, nije jasno zašto im je pomogao, ali neka mu bude. Svatko ima pravo na pogrešnu procjenu, pa i čovjek kojeg Matt Johnson u magazinu Mojo drži jednim od najvažnijih britanskih gitarista - uz Keitha Richardsa, Erica Claptona, Jimmyja Pagea i Jeffa Becka. Bez Marra i The Smithsa ne bi bilo gotovo niti jednog spomena vrijednog britanskog rock benda - od Oasisa i Blura preko Radioheada i Coldplaya do Arctic Monkeysa i The xx.
Otkrivanje svijeta
Nije čudno što je gitarista koji je bio važan za The Smithse koliko i Morrissey, ali u njegovoj sjeni, trebalo toliko vremena da se usudi objaviti prvi solistički album. Poetski je Marr inferioran Morrisseyu i nezainteresiran za emocionalne bure kakve bjesne Morriseyevom dušom. Marra više zanima tehnologija i srodne teme, prisjećanje odrastanja i “otkrivanja svijeta”, a onima koji su se mučili s Morrisseyevim vokalnim fraziranjima i prenaglašenom dramatikom, Marrov će vokal biti dostatan za uživanje u njegovim pjesmama oboružanim izvrsnim rifovima.
Intrigantna ideja
Realno, “The Messenger” je zvukom i stilom bliži albumima The Smithsa nego možda ijedan album Morrisseya, pa čak i “zlatnom razdoblju” R.E.M.-a čiji je Peter Buck, kao gitarist, slično sazdan, podjednako naslušan i također bezgranično zaljubljen u svoj instrument. Marrova fascinacija punkom, novim valom, 60’s beatom, modsima i psihodelijom jasno je naznačena. Donekle je “The Messenger” srodan i solo albumima Grahama Coxona iz Blura, Paula Wellera, Noela Gallaghera i Richarda Hawleya koji je nekoć svirao gitaru u Pulpu.
Kad već spomenuh potonjeg, vlasnika jednog od najemotivnijih baritona na kugli zemaljskoj i podjednako izražajnog gitarista, pala mi je na pamet ideja intrigantnija od reuniona The Smithsa. Zašto ne sanjati o zajedničkom bendu Marra i Hawleya? Da sam mlađi i da danas ljudi čitaju pisma, obojici bih napisao pismo i predložio im takvu suradnju. Šalu na stranu, dovucite Marra i Hawleya u Hrvatsku pa da s gospodom uz pivo protresemo tu temu, Wellera pride za kojim slinimo već tri i pol desetljeća, a možete i Gallaghera. Ipak su to veliki majstori koji su posljednjih godina, uključivši i Marrov prvijenac, snimili izvrsne albume.