Croatia Records je na LP pločama reizdao kultnu kompilaciju "Paket aranžman" i antologijske debi albume Šarla akrobate, Električnog orgazma i Haustora, čime je započet još jedan val nostalgije za "novim valom". Još jedan, jer takvih je valova - potaknutih ovim ili onim reizdanjima na CD, a potom i LP pločama, obljetničkim koncertima te filmovima i knjigama poput "Sretnog djeteta", dokumentarcima poput "Robne kuće" i igranom serijom poput "Crno-bijeli svijet" - minulih dvadeset godina bilo barem nekoliko.
Brsteći po osobnoj arhivi tekstova na temu "novog vala" nabasao sam i na jedan poduži iz 2001. godine u kojem sam opisao postanak, razvoj i nestanak "novog vala" na prostoru bivše Jugoslavije. Stoga ne želim ponavljati tu (pre)dobro poznatu priču, sada koristeći kao povod reizdanje "Paket aranžmana" i prvih albuma Šarla, Orgazma i Haustora, uz napomenu da je prošle godine na LP-u reizdan i prvi album "Dolgcajt" ljubljanskih Pankrta, pretprošle "A dan je tako lijepo počeo..." Parafa, a 2016. godine i kompilacija "Novi punk val 78-80" (ZKP RTL, 1981.).
Definitivno, ima još albuma (Prljavog kazališta, Azre, Filma, Idola, Zvijezda, Haustora, Električnog orgazma, Lačnog Franza, Laibacha, Discipline kičme, Partibrejkersa, Boe, Xenije, Animatora, U škripcu, Denis & Denis...) iz doba "novog vala" (ovisno o tome smatrate li je li trajao do konca 1982. ili do početka 1985. godine) koje bi bilo zgodno reizdati na ponovo aktualnim LP pločama. A da "glad" za takvim reizdanjima postoji ukazuje i da je Croatia Records u ekspresnom roku rasprodao LP reizdanja "Paket aranžmana", Šarla i Orgazma, a vjerojatno će se isto dogoditi i s LP reizdanjem prvijenca Haustora kad za koji dan stigne u trgovine. Nisu to naklade kao nekoć, tek nekoliko stotina primjeraka od svakog, ali što je stiglo u dućane, nestalo je kao halva. Zašto?
Neosporno, posrijedi je bila plejada sjajnih bendova, poniklih u jednom relativno kratkom vremenskom periodu, s posve novom i drugačijom estetikom u odnosu na onu koja je do konca 70-ih prevladavala u YU-rocku. Stoga se svi ti sastavi kolektivno i pojavljuju pod etiketom "novog vala", čak i ako su razlike između Azre i Šarla akrobate ili Lačnog Franza i Električnog orgazma ili Idola i Prljavog kazališta ili Partibrejkersa i Boe bile itekako čujne i vidljive. Neki od tih sastava bili su punk, neki post-punk, neki new wave, neki new romantics, neki synth-pop, neki rock'n'roll, no svi zajedno su ipak smisleno označeni kolektivnom naljepnicom "novi val".
Takva zajednička naljepnica naročito je (bila) podesna za Šarla akrobatu, Električni orgazam i Idole kad ih je Siniša Škarica gotovo slučajno (jer je u Beogradu kao urednik zagrebačkog Jugotona ujesen 1980. godine bio zbog produkcije albuma "Doživjeti stotu" Bijelog dugmeta) čuo u studiju "Druga maca" Ence Lesića. I premda nije bio posebno oduševljen, ili možda baš zbog toga što nije bio oduševljen, odlučio je zbirno predstaviti ih na kompilaciji "Paket aranžman", umjesto da svakom od tih triju sastava odmah pruži šansu za objavu debi albuma. Škaričina odluka pokazala se ispravnom do te mjere da je "Paket aranžman" (Jugoton, veljača 1981.) postao prijelomna kompilacija s raznim izvođačima, i to ne samo "novog vala"; ona uz koju i prema kojoj će ubrzo ili nekoliko godina kasnije biti usustavljen niz kompilacija stilski i/ili generacijski srodnih, a u trenutku objave definitivno manje poznatih izvođača.
Primjerice, "Artistička radna akcija" (Jugoton, 1981.), "Novi punk val 78-80" (ZKP RTL, 1981.), "Lepo je..." (ZKP RTL, 1982.), "84-48" (ZKP RTL, 1984.), prošle godine na LP ploči također reizdano "Bombardiranje New Yorka" (Slušaj najglasnije, 1989.), a i potpisnik ovih redaka je s kolegom i prijateljem Tomom Šunjićem 1992. godine objavio "promotivnu" LP kompilaciju (bez omota, za radiostanice i novinare) "T.R.I.P. Zone" na kojoj okuplja Majke, Messerschmitt, The Spoons, Don't, Overflow, Hladno pivo, Big White Elephant i Pipse.
Kasnije će izaći još niz kompilacija kojima je "Paket aranžman" (također) bio kalup po kojem su usustavljene, no niti jedna od njih nije dosegnula kultni status tog zbirnog predstavljanja Idola, Orgazma i Šarla koji, ma koliko puta da smo čuli njihove pjesme, i danas zvuče friško i moderno, avangardno i progresivno. Neprijeporno, svi su imali svoje ja te perfektno i na vrijeme korespondirali s onime što se u punku, post-punku i new waveu događalo u Londonu, Manchesteru ili New Yorku. Uz to, prvi put slušati "Paket aranžman" na LP ploči te 1981. godine bilo je poput otkrića ne samo nove estetike nego i novog glazbenog pokreta koji se zapravo već zakotrljao asfaltom Ljubljane, Zagreba ili, u ovom slučaju, Beograda. Bilo je to hvatanje priključka sa svijetom i jedan sasvim drugačiji stil od onoga koji je do tada bio moguć u planetarijumu YU-rocka jer Šarlo, Orgazam i Idoli su hrabro i drsko, svaki na svoj način, eksperimentirali s nizom zaprimljenih utjecaja da bi ih ispljunuli iz sebe kao originalni stav koji se mogao mjeriti aršinom kojim su se mjerili dosezi Joy Divisiona, Public Image Ltd, Gang Of Foura, The Stranglersa, Wirea, The Falla, Televisiona ili Talking Headsa, kao što su se i dosezi Pankrta, Prljavaca i Parafa mogli mjeriti aršinom Sex Pistolsa, Ramonesa, The Damneda ili The Clasha. Malo je reći da sam bio, i do danas ostao, oduševljen "Paket aranžmanom" koji je na jednom albumu okupio tri briljantna benda koji dijele isto geografsko podrijetlo (Beograd), isti vremenski period, srodnu estetiku te zavidno visoku kvalitetu koju će ubrzo prometnuti u efektne samostalne albume.
U tom smislu zanimljivo je povući analogiju između "Paket aranžmana" i kompilacije "Sub Pop 200" (Sub Pop, 1988.) na kojoj Bruce Pavitt i Jonathan Poneman okupljaju Nirvanu, Mudhoney, Soundgarden, The Walkaboutse, Green River, Beat Happening i druge sastave iz Seattlea i okolice koji će uskoro detonirati grunge-rock eksploziju.
I pri novom susretu s "Paket aranžmanom" na vinilnoj LP ploči, mada ih odavno imam u svojoj kolekciji, nemoguće je iznova ne biti oduševljen, baš kao i s reizdanjima prvih albuma Šarla akrobate, Električnog orgazma i Haustora, iako bi uz "Paket aranžman" bilo primjerenije da je umjesto "Haustora" baš sada na LP ploči reizdan album "Odbrana i posljednji dani" Idola. Kako god, neurotični i napeti "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." Šarla je ne samo jedan od najradikalnijih i najavangardnijih albuma ex-YU rocka nego i LP kojeg bih uvijek uvrstio u dvadeset najboljih post-punk izdanja svih vremena, neovisno o zemlji porijekla. Nažalost, Šarlo iz ovih ili onih razloga nije potrajao duže od tog albuma, no i danas sam spreman potpisati da je "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." s genijalnim sudarima punk, reggae, ska, post-punk, white-funk, no-wave i noise-rock stilistike, dadaističke, egzistencijalističke i nadrealne lirike - utisnute i u pjesme "Ona se budi", "Oko moje glave", "Mali čovek" i "Niko kao ja" s "Paket aranžmana" - najbolje od svega što je za života snimio Milan Mladenović. Iz te kakofonije rodio se jedan cijeli novi glazbeni univerzum kojeg otada baštine mnogi bendovi s ove i s one strane Dunava.
Također, istoimeni debi Električnog orgazma nabrijani je punk s ponešto psihodeličnih utjecaja koji će u prvi plan izaći na narednom albumu "Lišće prekriva Lisabon". Ako bih trebao odabrati jedan LP u čijim se brazdama najsnažnije reflektira klima Beograda iz vremena novog vala onda je to baš prvijenac Orgazma. Na površini je sve bilo kul, hip i moderno, no dolje u mraku vladali su tjeskoba i depresija, neuroza i strah, najsnažnije izraženi u pjesmama "Krokodili dolaze", "Nebo", "Vi", "Fleke" i "Infekcija". Fascinantno je i koliko je raznolikih albuma, poslije takvog debija koji je mogao stati samo kratak bljesak, Električni orgazam uspio snimiti i uz ipak nešto kasnije osnovane Partibrejkerse ostati danas jedini aktivni bend beogradskog "novog vala" čije je mnoge aktere prerano pomela smrt.
Sličan dojam, uspješnog hvatanja duha Zagreba u doba "novog vala", nudi i istoimeni debi Haustora, osobno mi njihov najdraži i najinteresantniji album, ma koliko naredni "Treći svijet", "Bolero" i "Tajni grad" bili zavodljivi u korespondenciji s reggae glazbom i onime što ćemo sredinom 80-ih početi nazivati world musicom. I danas je začudno koliko su na tom albumu, uključivši rane singlove i EP "Majmuni i mjesec/Zima/Capri", Rundek i Sacher pomirili svoje antagonizme te sa skupinom iznimno maštovitih glazbenika u jednu skladnu cjelinu uklopili pop dosege s jedne i underground strujanja s druge strane haustorovskog glazbenog spektra.
Ipak, ma koliko ovi nedavno reizdani LP albumi bili i ostali izvrsni, nije baš sve u doba "novog vala" bilo bajno. Previše je u ovovjekom slinavljenju za tom "zlatnom erom" (omeđenom početkom i svršetkom "novog vala" pa i početkom i svršetkom 80-ih iz kojih nikako da izađemo) mitologizacije i glorifikacije koje ne drže vodu. Ilustracije radi, već godinama se stječe dojam da su svi ili gotovo svi tijekom 80-ih slušali "novi val", a to definitivno nije točno jer većinu bendova "novog vala" u Zagrebu sam mogao gledati i slušati uživo u "Kulušiću", "Lapidariju", "SC-u" ili "Jabuci", a da sam ulaznicu kupio tek koju minutu prije njihovih koncerata. Jednako tako, samo su se Azra i Prljavo kazalište uspjeli približiti se nakladama ploča Dugmeta, Valjka i Čorbe. Potonji su i dalje krcali sportske dvorane, a novovalni bendovi uglavnom svirali po klubovima pri čemu su njihove ploče često bile neadekvatno producirane.
Uz to, da je glazbeni i kulturni život u Zagrebu, Beogradu ili Ljubljani toga doba bio baš tako bogat i blistav, ne bi toliko gnjeva, nervoze i tjeskobe, a zarad nestašica roba, sivila i dosade svakodnevice izbijalo iz pjesama Orgazma, Šarla, Pankrta, Prljavaca, Parafa i drugih aktera novog vala koji su i time promijenili društvenu klimu. Zauzvrat, na dispoziciji su im bile velike diskografske kuće čiji su urednici, naročito Škarica u Jugotonu koji je u jugoslavenskom socijalizmu poslovao po kapitalističkim uzusima engleskog EMI-a, imali sluha za nove bendove. Imali su i tržište s preko dvadeset milijuna stanovnika, jedinstveni kulturni i medijski prostor, omladinski i glazbeni tisak, jake radio stanice i TV emisije na svojoj strani. Bilo je manje kanala, ali je zato "novi val" u njima jako rezonirao, a klubovi u kojima su svirali bili su sufinancirani od strane gradova i države, odnosno Saveza socijalističke omladine. Povremeno se izmijenio pokoji stih, na prvi album Haustora nije uvrštena "Radnička klasa odlazi u raj", nadopisivala su se "pojašnjenja" na omotima albuma Azre, bilo je izmišljenih afera ("naci-punk, "crna ruža", "crko maršal") i napada Balaševića na Pankrte, ali teško da se ikome prijetilo zabranom sviranja i egzistiranja. Negativniju ulogu po karijere tih bendova odigrali su odlasci na služenje redovnog vojnog roka u JNA.
Generalno uzevši, socijalistički sistem je unatoč povremenom rogoborenju osigurao, a ne rušio temelje na kojima su novovalni bendovi mogli svirati, objavljivati albume i prosperirati. Bili smo mladi, a imao je socijalizam i dobrih, a ne samo loših strana. Nažalost, nije dugo potrajalo jer su neki bendovi "novog vala" počeli praviti sumnjive komercijalne kompromise, izlizali se, pretvorili u nešto bezvezno ili raspali, a od sredine do konca 80-ih glazbena produkcija se kvalitativno užasno srozala. Grozan odabir novih pulena tadašnjih diskografskih kuća nagnao me da počnem izdavati ploče bendovima poput Obojenog programa, Boya, Majki, Hladnog piva, Overflowa, Laufera... O katastrofalno slaboj ponudi inozemnih koncerata, pa i licencnih LP ploča, da i ne pričam. Zbog toga sam i bježao u Ljubljanu, Graz, Beč i München kad god bih skucao nešto para, da vidim neki koncert kojeg u Zagrebu nisam mogao i kupim nešto "originalki" kojih u našim dućanima nije bilo. Uz to, kad govorimo o "novom valu", govorimo o jugoslavenskom glazbenom pokretu, a ne samo o hrvatskom, a to čak ni statistički nije isto.
Zašto nabacujem ove misli? Zato što me boli što se "Fiju Briju" generacija iz 90-ih ni izbliza ne romantizira kao generacija "novog vala" iz 80-ih koja je imala sreću egzistirati u doba mira i, unatoč stabilizaciji i inflaciji, u doba moderniteta kojem je glazbeno i kulturološki snažno doprinijela. A trebalo bi jer je i "Fiju Briju" generacija Hrvatsku održavala koliko-toliko normalnom i iznjedrila jake bendove poput Majki, Hladnog piva, Overflowa, Laufera, Pipsa te pod svoje uzela Let 3, KUD Idijote i Psihomodo pop koje je "novi val" namjerno propustio pa i Rundeka kojem već odavno već ide na živce vraćanje na priče "novom valu". "Fiju Briju" bendovi nisu imali sreće djelovati u doba mira, moderniteta i prosperiteta, jedinstvenog tržišta i kulturnog prostora od dvadeset i kusur milijuna stanovnika nego u doba rata i poraća, tranzicije i privatizacije, kulturnog i ekonomskog nazadovanja na pet puta manjem tržištu, zamjene modernizma katolicizmom i socijalizma nacionalizmom.
Ako su htjeli nastupati, gotovo da i nisu imali gdje jer su klubovi poput "Kulušića" i "Lapidarija" nestali. Zato je i nastao dvoranski alter-rock festival "Fiju Briju" u Domu sportova, a potom i open-air festival "Zagreb gori" na Šalati. Radio stanice i TV emisije, čast izuzecima, tijekom prve polovine 90-ih uglavnom ih nisu htjele promovirati, a omladinskog tiska, kao i glazbenog osim "Heroine nove", više nije bilo da ih podrži. Osobno sam svjedočio i nasilnim racijama po zagrebačkim rock klubovima kasnih 90-ih i premlaćivanja publike od strane hrvatske policije na jednom zadarskom koncertu Majki i Hladnog piva ranih 90-ih. Organizirati turneju ili održati dvadesetak koncerata u mjesec dana, nešto posve normalno za bendove "novog vala", bila je za "Fiju Briju" bendove nemoguća misija.
Stoga bi trebalo barem podjednako slaviti što su Majke, Pivo, Pipsi, Urban & 4, Let 3, TBF, Jinx i drugi iz "Fiju Briju" vala izdržali dulje od većine bendova "novog vala", objavili niz sjajnih albuma koje bi također bilo nužno reizdati ili čak prvi put objaviti na LP pločama jer ti bendovi nisu mogli ni to. Ne znam da li znate, ali posljednje LP ploče koje je Croatia Records proizvela u 90-ima, osim "drvene kutije" s govorima pape Ivana Pavla II. na zagrebačkom Hipodromu, bili su "Džinovski" Hladnog piva, "Razdor" Majki, "Dorothy" Overflowa i "An Eye For An Eye" Anesthesije. Imao sam čast biti urednik tih izdanja, ali ne i sreću da na LP pločama ugledam i nešto kasnije objavljene albume Laufera, Zadruge, Psihomoda, Hladnog piva, Gustafa, Bambi Molestersa, Kojota i drugih koje sam također potpisao kao urednik u Croatia Recordsu i Dancing Bearu jer su Jugotonove prese za štancanje vinila bile prodane, nekome u Englesku koliko znam.
Dakle, oduzeli su nam i sredstvo za proizvodnju LP ploča koje bi, jer su preostali europski pogoni za proizvodnju vinila krcati narudžbama, hitno trebalo ponovo upogoniti. Ako se ne varam, dvije su prese ostavljene i preseljene u Tehnički muzej "Nikola Tesla" u Zagrebu, no ima li volje da ih se vrati u proizvodnju i zna li itko više u nas raditi na tim presama? Iako su nedavno na LP pločama reizdani "Vrijeme je da se krene", a sada i "Milost" Majki te "Shimpoo Pimpoo" Pipsa, na svoje LP (re)izdanje čeka niz vrijednih albuma iz 90-ih i prve dekade 21. stoljeća. Ništa manje vrijednih od LP ploča iz ere "novog vala". Još je važnije pitanje može li u doba supremacije streaminga neka kompilacija - možda "Zagreb Calling" koju s desetak manje etabliranih zagrebačkih alternativnih bendova uskoro objavljuje Menart u suradnji s klubom KSET u kojem je snimljena pod epidemiološkim mjerama - postići barem dio efekta koji je polučio "Paket aranžman"?
