Ako mislite da je punk (odavno) mrtav, živite u posve pogrešnom uvjerenju. U to ste se mogli uvjeriti u subotu uvečer u ljubljanskoj, izvrno uređenoj koncertnoj dvorani Cvetličarna u koju je nahrupilo oko 2500 pankera i pankerica i to bukvalno u dobi od 6 do 66 godina. A i punk-rock ekonomija funkcionira besprijekrno pa su Rancid po moj procjeni samo u Cvetličarni - koja podsjeća na zagrebački Boćarski dom, ali i na jednu dvoranu u Münchenu, također bivše skladište cvijeća u kojoj sam svojedobno bio na koncertu Boba Dylana - samo na ulaznicama brutto uprihodovali oko 100.000 eura od čega treba odbiti porez, slovenski SAZAS (naš ZAMP), troškove dvorane, razglasa… Možda su još i petinu ili četvrtinu tog iznosa Rancid zaradili i na majicama i LP pločama, ali sve je to zasluženo jer su narintali su kao konji da dođu do takvog statusa.
Jest da su pankeri, ali momci iz kalifornijske grupe Rancid žive bolje nego mnogi inžinjeri, advokati i liječnici, pogotovo hrvatski ili slovenski pa je i punk postao inačicom američkog sna.
Naime, nisu Rancid jedini punk bend koji i u 21. stoljeću jako dobro žive od svoje troakardne i trominutne buke.
Pitajte Green Day kojima je Rancid prije nekoliko godina bio predgrupa u ljubljanskoj Areni Stožice. U petak je objavljen i jubilarni deseti album "Tomorrow Never Comes" čiju su uvodnu pjesmu otprašili odmah na početku s jasnom porukom u refrenu: "Ne pričaj mi o sutra jer sutra nikada ne dolazi".
Nema lažiranja, samo ravno u glavu s (neugodnom) istinom i unatoč svemu ludom zabavom dok polupune limenke piva lete uokolo kao šrapneli granata, a često su u zraku i noge, a ne samo glave. Da sam mlađi, slemao bih u prvim redovima kao da mi je ponovo šesnaest, ali četrdeset godina kasnije sretan sam što sam živ i na dovratku gdje je bilo više kisika.
No da je sve samo u buci i brizini, Rancid ne bi već 33 godine bili jedan od najvećih američkih punk bendova. Unatoč toj brzini, buci i urlatorskom vokalu bradato-ćelavog Tima Armstronga koji se za mikrofonom izmjenjuje s drugim gitaristom Larsom Frederiksenom dok Matt Freeman rastura vratolomnim vožnjama na basu, podržan bubnjarskim rafalima Brandena Steineckerta, melodije su im poput navijačkih himni.
Na prvu Rancid mogu nekome tko nije u punku izgledati poput benda za klince koji se moraju ispucati i van video-igrica, ali to je samo privid. Njihove pjesme su izvrsno posložene i pamtljive unutar punk-rock postulata prema kojem su u 75 minuta - bez ijednog naštimavanja ili suvišne priče, tek povremeno s kratkim najavama i zahvalama - otprašili 27 pjesama. "Radio", "Roots Radicals", "Maxwell Murder", "Side Kick", "Salvation", "Listed M.I.A.", "Old Friend", "Hoover Street", "Something In The World Today", "Fall Back Down" i bis na kojem su zasjale meni posebno drage "Time Bomb" i "Ruby Soho" samo su neke od tih punk-rock "himni".
I dobro mi veli moj ljubljanski prijatelj Terens, iskusan rock mačak s kojim se sretoh pred kraj koncerta. "Ovo je kao ‘Black Market‘ The Clasha". Eto, što je punk-rock telepatija jer samo koju minutu ranije pomislio sam kako su Rancid poput The Clasha prije "London Callinga", križanog s Oi! punkom Shama 69, ska-punkom The Specialsa te utjecajima Stiff Little Fingersa, Ramonesa, Minor Threata, Sex Pistolsa i Bad Religiona uz čiju je diskografsku punk kuću Epitaph lucidni Tim Armstrong dogradio i svoj Hellcat Records. Nekoć je puno pio, a razlog tome je bio i kad ga je Brody Dale ostavila radi Josha Hommea iz Queens Of The Stone Agea, no dvadesetak godina nakon tog ljubavnog brodoloma Armstrong (57) i Frederiksen (57) su se u Cvetličarni ukazali kao nevjerojatno energični pankeri, a to vrijedi i za nešto mlađeg Freemana (51) koji je s M.D.C. nastupio u zagrebačkoj Galeriji SC još prije rata i "klinca" Steineckerta (45).
Repriza u Zagrebu bi mi baš pasala, a i premijera Green Daya, ali imamo li mi para za to? Punk je i lukrativan biznis, a Hrvatska slaba ekonomija, no raduje što sam i u Cvetličarni sreo nekoliko desetaka suboraca iz Zagreba. Mada mi zvuči suludo da Rancid nitko nije htio dovesti u Zagreb jer su od ovdašnjih organizatora navodno tražili 30.000 eura plus vjerojatno uobičajena 80:20 podjela profita u korist benda nakon pokrića troškova i odbitka poreza. Usput, Rancid i prije njih Grade 2 (solidan pop-punk) i The Bronx (manje dojmljiv metalizirani NY hardcore punk) svoje su nastupe počeli točno u minutu prema ranije najavljenoj satnici. Biva da su američki pankeri postali precizni poput švicarskih urara, a i razglas u odlično uređenoj Cvetličarni je bio perfektan.