NOVI ALBUM

Peppersi se vraćaju napaljeni i virtuozni!

Reuters
 Reuters
RHCP ne samo da se nisu nasukali na neku kalifornijsku baru, što im mnogi odavno žele, nego imaju šanse da im se rok trajanja približi The Rolling Stonesima

Što se može očekivati od novog, jedanaestog albuma benda koji se gotovo preko noći upisao u kategoriju rock-veterana?

Davno je bila 1983. kad su Red Hot Chili Peppers (dalje u tekstu RHCP) započeli karijeru kao burleskni vic bend i dugo je trebalo ovom bendu da ih publika i kritika - a i oni sami sebe - shvate ozbiljno. Što se sve događalo u ove 33 godine RHCP će pričati u penziji, a do tada je dovoljno podsjetiti da su se u RHCP izmijenila tri bubnjara, sedam gitarista, uključujući dvostruki odlazak ćudljivog gitarističkog genija Johna Frusciantea. Nakon “Blood Sugar Sex Magik” iz 1991. RHCP su tonuli, da bi se vratili veličanstvenim albumima “Californication” (1998.) i “By the Way” (2002.). I u dobrim i u lošim vremenima RHCP nisu vozili na automatskom pilotu, ali su očito onaj tip benda koji ne može bez unutarnjih turbulencija čak ni u visokim godinama. U novom nastavku priče, nakon punih 25 godina, ostali su bez producentskog maga Ricka Rubina, najzaslužnijeg za savršeno ljepljivu zvučnu sliku zadnjih šest albuma. Pitanje iz 1992. i 2009. - može li RHCP bez Johna Frusciantea? - može se dakle danas preformulirati u novo pitanje: može li RHCP bez Ricka Rubina?

Kreativni dvojac

Pa može, ako umjesto Ricka Rubina angažirate ne jednog, nego dvojicu genija i producentsku palicu prepustite jednom (Danger Mouse), a za miks pult postavite drugog (Nigel Godrich). Usput, je li moguće danas zamisliti kreativniji dvojac za uljepšavanje muzičke slike? Teško, sudimo li po novom albumu “The Getaway” jer koliko god album nastajao dugotrpno, kad ga jednom stavite na gramofon, “The Getaway” se jednostavno topi u zvučniku. To je beskrajno slušljiva RHCP ploča, zarazno plesna i energična, no suptilna i intimna na pravim mjestima. Danger Mouse i Nigel Godrich djelomično su rekonstruirali zvučnu sliku RHCP, sve je isto, ali opet drukčije, umivenije i osvježeno. Danger Mouse i Nigel Godrich natjerali su RHCP da pojednostave svoje muzičke ideje i učine ih protočnijima, što “The Getaway” čini vrlo urednim proizvodom. No RHCP je i dalje muzički pastiš.

Rock drive

I ova ploča je virtuozna, svakako ne i kronološka, vožnja kroz rock-povjesnicu - od Princea i Hendrixa do kasnih Beatlesa i psihodelije - kroz punk, funk i power pop kao temeljne žanrove, ali i izlete u sitne uličice mainstream hit-rocka sedamdesetih (Queen). RCHP je mašina koja se hrani izabranim muzičkim sastojcima i sav je trik da iz tog muzičkog menija znaju posvojiti i presložiti najatraktivnije sastojke - ovaj put su to sci-fi funk, protprog sintesajzeri, poneka efektna jazz-stilizacija plus pužuće bas dionice i, naravno, ponajprije osunčane eskapističke melodije, sve umotano u ukusnu ambalažu. RHCP još uvijek svoje slabosti znaju pretvoriti u vic, a vrline u vitalni manirizam. Premda već pedesetogodišnjaci, RHCP nisu postali pametniji niti su se uozbiljili, niti su navukli profesorske rukavice i još se čine poprilično neopterećeni svojim statusom jednog od prvaka srednjostrujaškog rocka. Istina, postali su osjetljiviji, melankoličniji, no to im neočekivano dobro stoji.

Rok trajanja

“The Getaway” nema slabih mjesta, ali ima pjesmu izvan svih kategorija, “Sick Love”, koja je već na putu za rock-vječnost i koju su RHCP napisali u suradnji s Eltonom Johnom i Berniejem Taupinom. Ako je prošli album “I’m With You” bio uvjerljiv dokaz da RHCP mogu bez Johna Frusciantea, na novom albumu je gitarist Josh Klinghoffer konačno pronašao svoje mjesto, a RHCP su potvrdili da mogu sve sami, dakako uz malu pomoć talentiranih prijatelja. RHCP ne samo da se nisu nasuka­li na neku ka­lifornijsku baru, što im mnogi od­avno žele, nego imaju šanse da im se rok trajanja približi The Rolling Stonesima. Nastavak slijedi...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. siječanj 2022 11:38