– Prije smo trošili lovu staraca, a sada trošimo svoju. Onda znaš odakle je došla i malo se teže oprostiti od opreme – govori Tomislav Rašidagić.
U toj rečenici stane dobar dio priče o Pič*ama Vrište. U njihovoj staroj prostoriji za probe oprema je hrđala, a danas strepe i od najmanje pojave vlage na zidu prostorije za probu.
Članovi benda i dalje rade svoje poslove, a višesatne probe smještaju u večeri i petke. Možda nešto kasnije nego što su zamišljali dok su skupljali pedesetak kuna za garažu, došli su do razine na kojoj bendu pristupaju ozbiljnije nego ikada, a u njemu i dalje uživaju kao na početku.
Taj će se put 6. studenoga zaustaviti u zagrebačkom Vintage Industrial Baru, gdje će Pič*e Vrište nastupiti s ignorom. Koncert nazvan „Boys Are Back in Town“ dolazi u godini njihova velikog povratka. U svibnju su objavili „Memento Mori“, prvi album nakon „Crne kutije“ iz 2018. i prvi s Marinom Lugovićem na vokalu, nakon smrti osnivača i frontmena Ivana Antolića Iveka 2019. godine.
Iako na papiru zvuče grubo i ime im ne pomaže da se na prvu učine simpatičnima, dvojica članova originalne postave, Tomislav Rašidagić i Filip Kereković, zagazila su u četrdesete, ali i dalje ljude mlađe od sebe pozdravljaju s „dobar dan“ i persiraju im.
Ime koje je počelo kao pijana glupost
Zato smo razgovor i počeli pričom o imenu. Ona vodi u Močvaru, do Iveka i njihova prvog pjevača Cogija. Točna formulacija razgovora odavno se izgubila, ali Kereković pamti kako je sve počelo međusobnim zadirkivanjem i alkoholom.
– Bila je neka debilana. Ivek i Cogi su se nešto za*ebavali, netko je rekao „pič*e vrište“, svi su se počeli smijati i tako je ostalo. Pijana, glupa priča. Nekad mi i danas dođe da sam barem stavio veto... Ali je*iga, ostalo je. Sad je gotovo – smije se.
Ime zvuči kao da je smišljeno kako bi provociralo, ali bend se nije okupio oko velikog manifesta. Okupili su se zato što im se svirala glazba na kojoj su odrasli. Njihov punk nije bio zamišljen kao sirova kopija britanske tradicije, nego kao melodična glazba u kojoj su zvuk, aranžman i refren jednako važni kao poruka.
– Svi smo odrasli na toj glazbi, na bendovima s Fat Wreck Chordsa. To nije klasični engleski punk. Bitna je poruka, ali bitan je i cijeli zvučni paket. Volimo melodiju. Sve su to, na kraju, pop-pjesme – govori Rašidagić.
– Rađene su na pop-špranci – kratko dodaje Kereković.
Pop za njih nije ustupak, nego konstrukcija: punk su stav, brzina i gitare, ali refren mora imati melodiju koja ostaje nakon svih efekata. Zato Pič*e Vrište nikada nisu zvučale kao bend kojemu je dovoljno glasno odsvirati tri akorda. Na „Memento Mori“ svaki instrument ima svoj prostor, gitare se ne boje sola i arpeggia, a brzina nije jedino mjerilo energije.
– Nismo htjeli napraviti još jedan isti bend kakvih već ima. Sviramo ono što volimo i ne sramimo se toga. Samo je važno da ne bude ljigavo i preseravanje. Izađeš s tim van kako najbolje znaš – kaže Rašidagić.
Ivek je donosio pjesme na akustičnoj gitari
Kada razgovor dođe do Iveka, humor ne nestaje, ali ton postaje mirniji. Rašidagić ga opisuje kao najprepoznatljivije lice benda, čovjeka koji je lako ulazio među ljude i još lakše ih okupljao.
– Bio je jako druželjubiv. Drugar je drugar, pravi drugar. Baš brat – nadodaje Kereković.
Ivek je donosio osnovu na akustičnoj gitari, a bend ju je prevodio na jezik melodičnog punka. Nije bio virtuoz, govori Rašidagić, ali imao je osjećaj za pjesmu i publiku.
– Donio bi ideju, a mi bismo od tih akustičnih stvari napravili pop-punk pjesmu. Čak i kada je prestao svirati gitaru na koncertima i ostao samo pjevač, doma je i dalje radio pjesme. Probali smo mi napraviti pjesmu pa da je on samo otpjeva, ali nije išlo. On je imao taj osjećaj – prisjeća se.
Taj osjećaj nije bio samo autorski. Ivek je, prema Rašidagiću, imao instinkt za publiku: znao je kada jednostavna ideja na akustičnoj gitari može postati nešto što će ljudi odmah prepoznati kao svoje. Nije pisao izračunate hitove niti je bend mislio da svira glazbu za mase, ali razumio je kako emociju prenijeti dalje od prostorije za probe.
– Imao je nešto za masu. Imao je emociju. Glazba koju mi volimo nije glazba za masu, ali on je imao taj osjećaj – kaže.
Zato „Memento Mori“ nije mogao biti samo tehnički povratak benda nakon stanke. Morao je odgovoriti na pitanje kako nastaviti nakon osobe čiji glas, ideje i društvena energija nisu bili tek jedan od instrumenata u postavi. Odgovor nisu pronašli tako da pokušaju izbrisati razliku između starog i novog benda već su upravo tu promjenu na vokalu opjevali.
‘Sjećam se‘ bila je pjesma koja ih je ponovno okupila
Većinu glazbe na novom albumu napisao je Nino Rašidagić, Tomislavov brat i drugi gitarist benda. Marin Lugović napisao je sve tekstove osim posljednjeg, emocionalno najtežeg komada albuma. Glazbu i riječi za „Sjećam se“, pjesmu posvećenu Iveku, napisao je Tomislav nekoliko godina prije nego što je album dovršen.
– To je bila prva pjesma koja nas je ponovno okupila. Nisam tada planirao album. Napisao sam stvar za Iveka i onda smo krenuli: idemo ovo napraviti – govori.
Pjesma počinje njegovim glasom, a zatim se u nju uključuje Lugović. Takva podjela nije samo aranžmanski potez. Omogućila je Rašidagiću da se oprosti od prijatelja, ali i novom frontmenu da u bend uđe bez glume da se ništa nije promijenilo. Stih „Ja ću biti tvoja tinta, ti mi riječi diktiraj“ tako je istodobno posveta, obećanje i objašnjenje cijelog povratka.
Prije Lugovićeva dolaska Rašidagić je na nekoliko koncerata preuzimao vodeće vokale, ali brzo je shvatio da to nije trajno rješenje.
– Nemam vokal za frontmena. Marin je puno bolji i konzistentniji pjevač; meni glas zna puknuti, a on je mašina – govori Rašidagić.
Proces je počinjao Ninovim kućnim snimkama gitara i programiranim bubnjem. Igor Hill na basu i Kereković na bubnjevima grade ritam-sekciju, a početni demo zatim prolazi kroz cijeli bend.
– Najviše se igramo aranžmanima. Netko donese ideju, svi je poslušamo doma i svatko već razmišlja što bi mogao napraviti. Onda na probi krenemo premještati i slagati dok ne dobijemo stvar – objašnjava Rašidagić.
Od garaže koja smrdi po vlazi do sviranja na slušalice
Današnji proces zvuči uređeno i profesionalno. No, počeci nisu imali mnogo zajedničkog s time. Prostor za probe bio je garaža za koju je svatko morao izdvojiti pedesetak kuna. Polovicu su zauzimali računalo i kauč za druženje, drugu polovicu gitare, bubnjevi i pojačala. Oprema je hrđala, zidovi su povlačili vlagu, a zimi su ispod mjesta na kojima je prokišnjavalo stajala tri lavora. Rašidagić to razdoblje unatoč svemu i dalje naziva jednim od najljepših u životu.
– Bila je zima i na tri mjesta morali smo imati lavore. Dođeš onamo i onda tri dana gledaš kapa li ili ne – prisjeća se Kereković.
– Imao sam ključ od garaže pa si mogao doći kad god imaš vremena. Ako ti se nije sviralo, mogao si sjediti, igrati PES 6 na kompjuteru ili se samo družiti. Kasnije se tamo svašta događalo. To su bili baš dani – kaže.
S godinama je nestao dio takve bezbrižnosti. Kada opremu plaćaš vlastitim novcem, govori Rašidagić, znaš odakle je došla i teže se od nje opraštaš. Odrastanje uspoređuje s trenutkom u kojem s kuhinjskog držača povučeš dva papirnata ručnika, a zatim shvatiš da si ih sam platio. Uz odrastanje i sve profesionalniji pristup sviranju je došla i odluka da bendu pridruže još jednog člana: Matiju Pejića, prijatelja koji u sastavu djeluje kao ton-majstor.
‘I da nema benda, mi bismo se družili‘
– Nije to samo bend. Mi smo prijatelji. Ja se s burazom i ostalima družim i da nema benda, družili bismo se – govori Rašidagić.
Nakon toliko godina znaju gdje su čije sviračke i psihološke granice te su ih naučili poštovati.
– Znamo tko što može, gdje je kome granica i u sviranju i u glavi. Nekad se ne slažemo, ali znamo dokle možemo ići. Te su dječje godine prošle – kaže.
U Vintage stižu dovoljno odrasli da opremu više ne ostavljaju ispod krova koji prokišnjava i dovoljno isti da se i dalje smiju imenu smišljenom u Močvari. Rašidagić ne pokušava događaj proglasiti najvećim korakom u karijeri, ali za ovu fazu benda, Vintage mu se čini kao prostor koji teško može biti bolji.
Kada im predložim da je put od vlažne garaže do Vintagea preobrazba od gusjenice do leptira, Rašidagić odmah probuši metaforu. Prisjeti se albuma Faith No More „King for a Day... Fool for a Lifetime“, a Kereković ponudi prizemniju verziju njihove karijere:
– Danas velika faca, sutra opet ki*a.
Neke se stvari, očito, ipak ne mogu cenzurirati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....